Roditeljska priča: Krijesnica Ivana i mama Katarina

Dođe tako, usred života, kada sve ide svojim tijekom. Bum! Što, kako, zašto? Ja sam kriva! Kako nisam vidjela??

Trebala sam JA, MAJKA, to vidjeti!! Nisam vidjela, jer simptoma nije bilo, ali… Sve krene, pretrage, liječenje, i postaneš zombi koji sve odrađuje, fokus je na djetetu, ne postoji više ništa. U cijelom tom kaosu, u životu, u glavama, evo naših svijetlih točki, Krijesnice, terapeuti, psiholozi, naši najvoljeniji volonteri, mise ponedjeljkom, sestra Antonija, uvijek nestrpljivo očekivana, radionice, sve je to njima već nažalost poznato. Posvećuju se i djetetu i roditelju, pružaju ruku nade, ohrabrenja, i onda dođe nada, bit će sve dobro.

I dobro je, za sada. Oporavak ide lijepo, svojim tijekom, ali onaj strah je još tu. Hoće li se vratiti, kako to podnijeti, opet napustiti obitelj koja nas treba, nismo potpuni. Imale smo svu potrebnu potporu i ohrabrenje, i u lošim i u dobrim trenutcima, ali sada je već dosta, želimo svoj život nazad, bez bolnice!! Bez pikanja! Bez svakodnevnih višesatnih vožnji i čekanja u hodnicima.

Naše Krijesnice nas nikada nisu ostavile bez rješenja, tako su nam i smještaj osigurali. U svakoj potrebi bili su pored nas i otvarali nam svoja vrata. Hvala cijelom timu što nam je olakšao cijeli proces. A mi idemo do kraja, bez odustajanja uz Božji blagoslov.

Katarina i Ivana