Roditeljska priča: Krijesnica Dorotea i mama Kata
Pišem vam kao mama jedne iznimno tihe i samozatajne Krijesnice. Njeno ime je Dorotea i ima 15 godina.
Te večeri, 20. 3. 2023. nakon sasvim veselog i opuštenog dana ugledala je na ogledalu kako njen vrat nije simetričan. Na vratu su joj izašle dvije loptice, poprilično velike, kao jaje. Kako moja Krijesnica nikad nije bila bolesna, šokiralo me to što sam vidjela. To je ujedno bio jedini simptom. Otišle smo odmah na pedijatriju u Zadru gdje je mlada doktorica odmah posumnjala na Hodgkinov limfom i to mi šapnula da Dorotea ne čuje. Naravno da ti se sruši svijet, u tom trenu nemam pojma što je limfom, a više ne znam ni što je maligno. Čuo si informaciju koju u danom trenutku želiš sakriti od djeteta ali ono primjećuje da nešto nije u redu. Brzom reakcijom doktorice već smo ujutro bile u Zagrebu na hematoonkološkom odjelu.
Ljudi moji, ulazak na taj odjel nam je objema bio veliki šok, zapravo nismo znale gdje idemo. Ne mogu opisati je li to bio osjećaj straha, panike, tuge… Ugledate mnoštvo djece koja nemaju kosu i guraju svoje terapije. Neki izgledaju uistinu izmučeno, neki su pak zaigrani, veseli. Ima ih svih uzrasta. Ono što je bilo miljama daleko, o čemu nikad nismo čule sad je tu. Nismo bile spremne. Dorotea je imala jako dugu kosu. Jedina djevojčica s kosom na odjelu, kosom koja njoj znači sve. Nismo znale da smo se zapravo taj dan preselile u Zagreb na 6 mjeseci. Imale smo samo ruksak. Suočile smo se s dijagnozom i protokolom liječenja, teško je to bilo prihvatiti djevojčici s 14 godina koja je to sve odmah „proguglala“. Ostavila je za sobom svoj 8. razred koji se spremao na ekskurziju, teško joj je to palo. Prihvatile smo to da smo tamo iako nam je trebalo poprilično vremena.
Na odjelu smo stekle prijatelje, naše drage, male ćelave glavice. Dani na odjelu ili doma, predstavljali su stalno iščekivanje i postavljanje pitanja, neizvjesnost je nešto što te stalno prati. Dorotea je imala nuspojave kemoterapije, trpila je bolove, a najveći šok je doživjela kad je vidjela krevet i sobu punu njene duge, duge kose. Odgađala je šišanje jer je još uvijek bila uvjerena da baš njoj kosa neće otpasti. Roditelju je najteže gledati kako dijete pati, a ni sam ne zna kako mu pomoći. Udruga Krijesnica se uistinu jako brine o našoj djeci i nama. Sjete ih se svakom prigodom i donose im poklone, organiziraju radionice, predstave, sve samo da djeca što normalnije provode bolničke dane, podrška su nama roditeljima u svakom pogledu. Još se sjećam prvog razgovora sa Žanom, prošlo je već neko vrijeme otkako smo na odjelu i onda je došla Žana, smirena, draga, pristupačna, s mnoštvom informacija i načina na koje nam nudi pomoć. Tad mi je dosta stvari bilo jasnije. Krijesnica je uvijek tu. Pošaljem poruku ili mail, odmah odgovore. Nama je Krijesnica financirala troškove cestarine, a vjerujte da svaka pomoć dobro dođe jer u 6 mjeseci liječenja dosta se toga nakupi. Najveća radost je bila kad je udruga Krijesnica posjetila Doroteinu školu i njen 8. razred! Upoznali su učenike, a potom i nastavnike s onime s čim se Dorotea bori, što je limfom, kako se liječi, što su posljedice kemoterapija i najvažnije, da nije zarazno. Ono čime su Doroteu najviše obradovali jesu poruke njenih školskih kolega koje su joj Krijesnice donijele na odjel. I dan danas ih voli pročitati.
Prošlo je godinu dana otkad je Dorotea napustila odjel. Nažalost, bolest se nije povukla ali srećom nije aktivna. Upisala je redovno i završila prvi razred srednje škole. Sad hrabro kreće u 2. razred. Još uvijek nerado priča o periodu liječenja, u njenom novom razredu velika većina ne zna s čime se nosi niti što je prošla, ali, ona je takva. Iako smo godinu dana doma, ne prođe ni dan da se nekoga ne sjetimo. Tu su naši mali prijatelji koji su nas nažalost napustili ali i oni koji se još hrabro bore i iznimno hrabri roditelji.
Pred nama je još dug put, česte kontrole ali uistinu se nadamo da će bolest ući u remisiju i ostati tako 5 god. Vjerujemo da ćemo dočekati dan kad će nam prof. Bilić reći: Dorotea je zdrava!
