Priče djece i mladih Krijesnice

Ekipa, pozdrav svima.

Moje ime je Luka i dio sam obitelji Kijesnice koja je me je pratila na mojoj životnoj avanturi.

Ljeto 2022. je počelo predobro. More, sunce, naučio sam plivati, ali odjednom mi se ništa nije sviđalo. Boljela me glava i osjećao sam mučninu. Doktori u Splitu su me pregledali i pronašli zločestog podstanara u mojoj glavi. Hitna pomoć me prebacila u Zagreb, to je bila najljepša vožnja u mom životu, gužva na autocesti i svi nas puštaju da slobodno prođemo.

Ponekad sam osjećao strah, ali kada su mi prijatelji iz Krijesnice rekli da su bili na operaciji, zračenju, kemoterapiji i da sve prođe, sve je bilo lakše. Nedostajala mi je moja obitelj i sestra, ali svi su se u bolnici trudili da mi bude lijepo.

Rado se siječam igre Una, vožnje avionom, smještaja u blizini bolnice, poklona za Božić, Uskrs koji su mi pomogli da kao pobjednik izađem u ovoj borbi. Nadam se kada odrastem da ću i drugoj djeci pomagati i biti tu za njih kao što su meni Krijesnice.

Luka, 8g

Bok! Ja sam Aleksandra, dolazim iz Petrinje. Kada sam imala 4 godine mama je primijetila veliku izbočinu s lijeve strane trbuha. Odmah smo otišli doktoru te smo isti dan završili na onkologiji u Klaićevoj. Dijagnoza je bila nefroblastom. Odstranjen mi je lijevi bubreg zajedno s tumorom. Prošla sam kroz proces kemoterapija. Iza nas su tri godine. Sada sam još uvijek na redovnim kontrolama. Imam 7 i pol godina i idem i drugi razred.

Ja sam mala Krijesnica, malo svjetlo nade. Želim poručiti svima koji se liječe od maligne bolesti da samo vjeruju u dobro. Djeca i roditelji čija se djeca bore s ovom bolešću su najhrabriji na svijetu.

Veliki pozdrav za sve velike i male Krijesnice!

Moje ime je Danijela, imam 17 godina.

Početak liječenja bio je krajem prosinca 2014. godine, kad sam s velikim bolovima u leđima poslana na daljnje pretrage u Zagreb. Tamo su mi nakon učinjene magnetske rezonance utvrdili dijagnozu. Imala sam Non-Hodgkin limfom koji je započeo u kosti kralježnice i proširio se po lijevom bedru, rebru i kuku.

Moja borba nije bila jednostavna. Ispočetka je sve teklo u redu, krenula sam s agresivnom terapijom koja je učinila svoje, u kratkom roku sam se riješila tumora, ali učinila je i loše, dobila sam toksičko oboljenje jetre i dva tjedna završila na intenzivnoj. Nakon toga ostala sam potpuno nepokretna, mjesec dana nisam mogla stati na noge, ali uz pomoć svoje upornosti i podrške ljudi oko mene uspjela sam.

Bilo je tu još dosta loših dana, dana kad mi nije bilo ni do čega, kad sam bila iscrpljena i bezvoljna, ali i onih dobrih, kad bi mi nalazi bili u redu i kad sam bila puna energije i optimizma.

Ti su dani već godinu dana iza mene. Neka tako i ostane. Ta me je borba naučila kako cijeniti život i ono što imaš, kako iskorištavati svaki dan kao da je posljednji, kako ne žaliti ni za čim i kako ostati optimistična i vidjeti dobru stranu u svemu. Jer dobra, snažna volja i pozitivne misli mogu te dovesti i do samog vrha.

Ja sam Filip Tetec iz Koprivnice. Prebolio sam akutnu limfatičnu leukemiju. Saznao sam za nju 2005., a nakon 3 i pol mjeseca od prvih simptoma počeo sam s liječenjem. Liječio sam se u Klaićevoj bolnici u Zagrebu. Tamo sam saznao za Krijesnicu i stvarno su bili od velike pomoći i meni i mojoj obitelji.

Liječenje bilo teško (ne samo za mene nego i za cijelu moju obitelj). Bilo je jako teških dana, ali izdržali smo i preživjeli zajedno, ja, moja obitelj i moje doktorice. I naravno teta Darija čiji je sin Mihajlo bio moj najbolji prijatelj u bolnici, a sad je nažalost mala krijesnica koja me čuva s neba. Imao sam nekoliko komplikacija, a najgora je kada sam dobio kontaminirane trombocite. Tada sam skoro umro, a pokraj mene su bile mama, baka, doktorica i kolica za oživljavanje. Hvala Bogu, kasnije je bilo sve uredu. Nakon 8 mjeseci sam napokon završio s liječenjem u bolnici.

Sada sam zdravi tinejđer, idem u 2. razred matematičke gimnazije i radim što volim (što su uglavnom sport i snimanje za YouTube). Najveća želja mi je pomagati ljudima i djeci koja boluju od malignih bolesti!

Ja sam Katarina. Moja priča počinje u doba adolescencije, za vrijeme pisanja državne mature.

Napipala sam kvrgu od 4 cm na vratu te je biopsijom dijagnosticiran Hodgkin limfom. Izliječena sam sa 6 ciklusa ABVD kemoterapije. Veselje nije dugo trajalo, jer mi se nakon 6 mjeseci kvržica na vratu ponovno aktivirala, te se bolest proširila u medijastinum. Prognoza je bila loša. Primila sam agresivnu kemoterapiju, neko vrijeme provela u sterilnim jedinicama na transplantaciji mojih matičnih stanica te na kraju primila radioterapiju. Iza mene su dani borbe, suza, gubitka prijatelja, boli, straha za vlastiti život… Ali i smijeha i nade zahvaljujuči Bogu, mojim divnim doktorima i sestrama KB Merkur, roditeljima i prijateljima. Deveti mjesec je poseban za mene, jer je 12.09.2014. poštom došao nalaz PET/Cta koji je potvrdio da sam pobijedila!

Nakon dvije zamrznute godine krenula sam studirati sestrinstvo u Zagrebu. Trenutno sam na zadnjoj godini, uskoro ću biti s druge strane i nadam se da će moja priča pomoći meni te mojim pacijentima –koliko god bilo teško, nikad ne odustajte!

Ja se zovem Zdenka, a mali borac je Marko. Ima 20 mjeseci i liječimo se u Splitu, naše doktorice su Višnja Armanda, Dubravka Kuljiš i Karolina Malić Tudor i naša su velika podrška, tj. svim svojim pacijentima se daju maksimalno. Posebno želim reći i naglasiti da su sve tete s odjela naše dobre anđelice -sestrice koje su postale dio naše svakodnevnice i sastavni su dio nas.

Veliki respect za njih jer one su naše tete, prijateljice i sestre, u svakom smislu tih riječi. Teško se nositi sa spoznajom da ti dijete boluje, a posebice od takve vrste bolesti, ali uz njih to bude lakše. Sastavljamo se i rastavljamo svaki dan, valjda tako mora biti. Nekad ne vidiš izlaz i teško je iskoordinirat život u ovakvoj situaciji, al se trudimo.

Vama sam se prvo i obratila te želim reći da sam uz Ivaninu podršku u ime svih Krijesnica lakše podnijela operaciju, a uz pomoć vaše Kristine, socijalne radnice sam isto tako riješila sva naša prava.

Hvala što postoji jedna takva udruga i što ste tu za sve nas.

Ja sam Mihael. U 17. godini sam obolio od leukemije, a pobijedio sam je transplantacijom koštane srži.

Taj težak put koji je ostavio razne posljedice na meni, ne da mi da posustanem i odustanem! Zato sada nisam samo survivor nego sam i financijski planer u vodećoj europskoj tvrtki za financijsko savjetovanje. Nastavljam svoj put kako bih postao financijski savjetnik i pomogao ljudima jer su mnogi pomogli i meni kada je trebalo. I vjerujem u sebe!!!

Moje ime je Nikolina i sa 20 godina mi je dijagnosticiran Mb Hodgkin. Prvo sam završila u bolnici u Dubrovniku gdje liječnici danima nisu shvaćali što mi je zapravo. Dok meni nisu danima ništa govorili, roditeljima su rekli da imam leukemiju, što je njima bio ogroman šok jer su mislili da je gotovo, praktički kao da su me već pokopali. Srećom, nakon 11 dana, roditelji su me uspjeli prebaciti u bolnicu u Zagreb gdje su mi liječnici postavili pravu dijagnozu i gdje sam počela s liječenjem. Isprva zapravo nisam ni bila svjesna ozbiljnosti situacije jer zapravo nisam ni znala što je Mb Hodgkin, niti kako se liječi, mislila sam da je to nešto slično jačoj upali pluća (zbog svih simptoma koje sam imala). Zapravo mi je skoro svo vrijeme u bolnici bilo neki vid zabave jer sam bila većinu vremena s bakicama, posebno u Dubrovniku gdje sam se nakon operacije cijeli dan smijala dogodovštinama bakice koje je ležala u krevetu pokraj, također, kada sam prebačena u Zagreb, sa mnom su u sobi bile dvije cure, koliko smo se smijale i zezale, liječnici nisu mogli vjerovati, većinu vremena su mislili da su zapravo pogriješili sobu. Možda sam zapravo postala svjesna ozbiljnosti situacije tek kada mi je u sobu došla cura s leukemijom koja je bila u jako lošem stanju te me je to natjeralo da počnem razmišljati o mojoj bolesti. Jedna od stvari koje su me stalno plašile, a i dan danas me zapravo plaše je zapravo činjenica da sam u bolnici većinom upoznala samo osobe kojima se bolest vratila, ali opet, kada u Krijesnici upoznam osobe kojima se bolest godinama nije vratila, to mi daje nadu da neće ni meni.

Prva doza kemo mi je zapravo bila kao da su mi dali običnu fiziološku, nekako mi je to na neki način bila zabava, kao, hajde, da i to probamo, mislim da mi je majka bila neusporedivo više uplašena od mene taj dan. Zapravo, obe „cimerice“ (da ih tako nazovem jer se zapravo i ne sjećam tko je bio sa mnom u sobi kada sam dobila prvu dozu kemo) su mi se smijale kako sam odmah nakon kemo htjela jesti čokoladu, a posebno im je bilo čudno što mi nimalo nije bilo mučnina. Rijetko tko mi zapravo vjeruje da sam zapravo bila sposobna ići i na fakultet veći dio vremena dok sam se liječila, kosa mi nikada nije otpala, samo sam možda 2 ili 3 puta imala mučninu, ali, čega sam tek na kraju postala svjesna je da je osjećaj mučnine zapravo većinom samo u glavi. Zapravo mi je često bilo lošije prije nego što bi mi dali lijekove protiv mučnine i kemo, nego nakon kemo.

Možda su mi čak više naškodila zračenja jer mi liječnica nije rekla kakve nuspojave mogu imati tijekom zračenja. Danas se smijem, kroz kakve sam sve dogodovštine prošla dok sam išla na zračenja jer je tada nakon ne znam koliko godina pao snijeg u Splitu pa je bio kaos u cijelom gradu i dakako, buseva nigdje pa sam morala pola grada prijeći pješice da bih došla do bolnice na zračenja. Također, nikad neću zaboraviti koliko je jedna prijateljica bila uz mene dok sam išla na zračenja te me svaki dan po tom snijegu (zapravo ledu) pratila do bolnice i iako ona zapravo neće nikada biti svjesna, koliko mi je tada značilo samo to što je svih tih dana bila uz mene.

Bolest mi je na neki način poslužila da shvatim tko su mi pravi prijatelji, a tko ne, nikada neću zaboraviti koliko su mi prijateljice s nekim sitnicama koje su njima bile beznačajne zapravo pružile ogromnu podršku koja mi je davala snagu tijekom cijelog liječenja. Mislim da bolest ne trebamo shvaćati kao nešto loše, nego zapravo kao priliku da se poboljšamo, postignemo nešto, promijenimo svoj život nabolje, ali, također i da pomognemo drugima koji se nađu u istoj ili sličnoj situaciji jer zapravo tek sada postajem svjesna koliko mi je tijekom liječenja falio netko s kim bih mogla pričati otvoreno o svim svojim strahovima, ali i saznati neke informacije jer zapravo nam liječnici nikada ne mogu reći sve što nas zanima (jer zapravo ni ne znaju sve što možemo očekivati tijekom liječenja, smatram da to ipak najbolje znaju osobe koje su kroz sve to prošle). Bolest je zapravo kao jedna manja prepreka koja nas još više osnažuje i pokazuje nam da možemo postići i puno više nego što smo mislili.

Ovo mi je prilika da se zahvalim obitelji i prijateljima koji su cijelo ovo vrijeme bili uz mene i trpili me kada sam bila i neraspoložena, poticali me da se ne predajem i da budem sve ono što jesam danas.

Bok! Zovem se Petra i jedna sam od mladih survivora Krijesnice.

O meni? Pa, trenutno imam 21. godinu, a bolest mi je prvo dijagnosticirana 1997. godine kao trombocitopenija, da bi 2000.godine dijagnosticirali i aplastičnu anemiju. Danas, brojim godine od transplatacije koštane srži koja je učinjena 2002. godine. Sama bolest i boravak u bolnici nauče te puno životno važnih lekcija, od toga kako se najhrabriji ponekad mogu ponijeti kao kukavice, da su i doktori samo ljudi, a sestre naši anđeli čuvari. I uistinu, bez obzira na to koliko je bolest teška (da razjasnimo, svaka bolest je teška onome koji pati od nje) uvijek se treba boriti, cijeniti zdravlje i život koji te čeka nakon što je bitka gotova.

Trenutno studiram na Pravnom fakultetu, volontiram u ovoj divnoj udruzi prepunoj pozitivne energije i dobrih ljudi sa još boljim idejama, imam divnu mlađu sestru, dečka i dobre prijatelje, te uistinu mogu reći da sam izašla iz bolnice kao jača osoba spremna živjeti život punim plućima i nadoknaditi izgubljeno. Nikada nisam osjetila da mi nešto nedostaje tokom liječenja, uvjeti nisu bili najbolji, ali drago mi je vidjeti danas da se uvjeti u bolnicama poboljšavaju te se podiže osviještenost ljudi o malignim bolestima.

Za kraj – nikada ne odustajte, ne gubite nadu i ma koliko teško bude, borite se! Teško je prihvatiti bolest, ali najjednostavnije je prihvatiti da je to sada tako, bolest je tu, ali treba izvući najbolje iz sebe u smislu da pobijedimo tu bolest, ali i života, cijeniti svaku lekciju i prepreku koju nam da jer to znači da jačamo i napredujemo.

Kao dijete obolio sam od malignog tumora kosti (ewing sarkom), zahvaćena rebra i kralježnica, imao sam 15 god.Bilo je još ratno vrijeme u našoj domovini, nije bilo mobitela, interneta, tek poneka stara knjiga da bih iskopao informacije o svojoj bolesti. Kako je liječenje išlo svojim tokom, mukotrpne kemoterapije, zračenja, operacije, nitko nije mogao sa sigurnošću znati kako će sve to završiti, a ja? Ja sam proučavao sam na sebi, svjestan težine bolesti, stanja u kojem se nalazim, kao i moja obitelj.Svakom novom terapijom, sve je manje bilo mojih bolničkih prijatelja, a sve više novih. Padao sam u depresije, teške krize gdje je panika bila jača od mene. Nije lako proći ovakvo liječenje, još kao dijete.Obitelj, okolina gledali su me drugačijim pogledom, ne samo zbog toga što nisam imao kose, trepavica, nego sam i jako omršavio, bio blijed…Za njih sam bio umiruća osoba. Prekidam školovanje i posvećujem se isključivo borbi s rakom.U stvari, bolje rečeno s kemo terapijom, jer ako nju izdržiš i pobijediš, tada si pobijedio i rak.

Psihički sam se dobro držao, ali zbog toga što sam uskladio svoj novi način života, postavio si jasne ciljeve, neprestano razgovarao s Bogom, dugo šetao prirodom, imao mnogo kućnih ljubimaca koji me nisu žalili, a meni bili obaveza gdje sam se osjećao ispunjeno i korisno. Pio sam velike količine sokova iz voća i povrća, da mi održavaju jak organizam.Prošla je godina liječenja i proglašen sam ozdravljenim!

Nedugo zatim recidiv, ovoga puta na plućima i nozi, sve ispočetka, to me slomilo, jer sam vidio kako su prošli moji prijatelji s recidivom, htio sam odbiti liječenje, previše sam boli i patnje proživio da bih imao snage za novu borbu, ali ja sam bio dijete koje ne može odlučivati takve stvari.

Ubrzo dolazim k sebi i shvaćam da sam sada pametniji, iskusniji, korak ispred bolesti i mogu ispraviti greške koje sam ranije činio.Strogo zabranjujem roditeljima posjete za vrijeme terapija, jer sam samo gubio snagu na njih, gledajući koliko ih to pogađa.

Četiri godine je trajala moja borba, a onda više nisam mogao, psihički ni fizički, kao punoljetna osoba prekidam liječenje, primo sam ukupno 24 ciklusa kemoterapije po 4 dana, 6 operacija i brojna zračenja…Ni jednom nisam dozvolio da mi padnu nalazi, nikada nisam primao plazmu, neupogen, krv…Ipak sam preuzeo veliki rizik prekida liječenja, jer moji organi su sve više bili oštećeni; srce, jetra, bubrezi. Nekih prijatelja nema upravo radi otkazivanja nekih organa…Nakon vađenja port katetera odbijam dolaziti i na kontrole.Svakim novim danom sam se osjećao bolje i o bolesti sve manje razmišljao.

Nisam neki dobar primjer, znam, ali danas dok Vam ovo pišem imam 35 god, 20 god nakon dijagnoze, a statistike za moju dijagnozu s recidivom i danas stoje, produženje života 2-3 god.

Ne samo to, u kontaktu sam s brojnim bolničkim prijateljima, dobro smo, imamo obitelji, djecu, život, ali i život u kojem smo obilježeni zauvijek. Mi smo drugačiji, istina je, ali u pozitivnom smislu, prepoznajemo vrijednosti života koje nisu materijalne naravi i da se nisam razbolio, ne bi to vjerojatno, nikada ne bih shvatio.

Prije nekoliko godina posvećujem se bolesnima, istražujem, kopam, tražim, materijala sam sakupio za knjigu ispisati, Internet koliko je dobar toliko se u njemu nađe „smeća“ koje samo zbuni i ubija nadu oboljelima i njihovim obiteljima.

Pobijediti rak je kao složiti mozaik od stotine kamenčića – svaki mora doći na svoje mjesto, sve se mora poklopiti da bi se uspjelo, psihologija, klasična medicina, alternativa, meditacija, prehrana, fizička aktivnost, a prije svega vjera u Njega, jer je On svemoguć.

Vodio sam bolnički dnevnik, u kojem sam pisao stvari, te iste stvari danas čitam u knjigama osoba koje su pobijedile rak, a nikada se nismo upoznali, čuli, knjige su nedavno napisane…

Znači, uspio sam staviti i prepoznati bolest da bi se s njom mogao ravnopravno boriti.

Ne zamaram se pitanjiem „Zašto baš ja?“ jer nisam bio jedini, a ako je Bog nekoga morao izabrati iz moje obitelji, ja mu se od srca zahvaljujem što je upravo mene uzeo, stavio na kušnju i prije svega pokazao pravi put.

Moj savjet:

Prepustite mašti na volju, odredite ciljeve i trudite se da ih ostvarite, volite i ono što inače ne volite, radite što Vas čini sretnima, da se osjećate ispunjeno i korisno. Rak je samo bolest kroz koju nam Bog otvara puteve, koliko god to zvučalo stravično, ali je tako…Ovaj zemaljski život je samo prolazan, život u kojem trebamo dokazati što smo i kakvi smo. Ako mi se tijekom života ponovo dogodi recidiv, to je Njegova volja, a ne moja…A do tada živim zadovoljno, mada je strah uvijek prisutan. Kroz godine se čovjek nauči nositi s time, teže je zaboraviti i izbrisati iz glave neke stvari koje kao dijete nisam morao vidjeti i čuti…

Djeca koja obole trebaju promijeniti način života,a ako sami ne mogu shvatiti i to ne žele, onda je teško, jer je to dobra podloga za brže razvijanje bolesti…

Teško je ovdje napisati više stvari, jer sam ograničen s prostorom, ali sam zato nakon pisanja bolničkog dnevnika nastavio pisati knjigu, knjigu koja se piše 20 godina…I svako malo nešto novo saznam, shvatim, pronađem…

Rak ne znači kraj, to je samo početak nečega novoga, izazov koji morate prihvatiti i zavoljeti, tako ga je najlakše pobijediti, to sam napisao sa 16 godina u svome dnevniku, kao i što sam sebe smatrao ratnikom čija je misija pobijediti rak, kao što se mnogi ljudi ne vrate iz rata, tako ne uspiju ni protiv raka, jednostavno splet okolnosti gdje se nešto zakompliciralo…

Posljedica ovakvog teškog liječenja mora biti, ali su zanemarive naspram dijagnoze na samom početku…Još nisam pronašao psihologa koji bi razumio moj život, moju bol u srcu i izliječio noćne more…Zato imam bolničke prijatelje s kojima sam povezan i jedni druge podižemo…

Ispunio sam sve ciljeve koje sam pisao u svome dnevniku, čak i one koji nisu izgledali izvedivi, uspio sam. Tvrdoglava sam i uporna osoba, psihologica koja je tada bila na odjelu jednom me pitala, što bi volio biti kada odrastem? Rekao sam farmer i nogometaš, pokazivao svoje crteže farmi, malog ZOO i sličice nogometaša…Rekla mi je da se pomirim s time i izaberem nešto realnije, jer to neću moći postići radi mojih hendikepa…

Ako kojim slučajem ovo čita, poručujem joj da sam ipak uspio! Unatoč tome što nisam prošao na liječničkom za nogometaša, klub me „prošvercao“ pod drugim imenom i u prvoj utakmici sam postigao gol, kao što danas imam malu farmu koza i ponovo sve više malih životinja…

Kako kažu, u remisiji ću biti do kraja života…Ali to je moj život i živim ga kako ja želim, a ne kako drugi hoće, samo je nebo granica, a kada dođe vrijeme da pređem tu granicu, tada će mojoj boli, tuzi i patnji doći kraj…

Vjerujete u sebe, vjerujte u Njega, jer On postaje jedini prijatelj koji vas uvijek razumije i sasluša. Promatrajte prirodu, proučavajte živo. Što je život? Koji je smisao Vašeg života? Imate li ciljeve? Svaki dan je novi dan i nova borba, ali nema smisla ako ne bacite koji put pogled na svoju budućnost!

Svoj organizam održavajte snažnim, pravilnom zdravom prehranom kako bi izdržali kemo terapije i koliko god meni jednostavno sada izgledalo da se može pobijediti rak, toliko sam svjestan kako je ta bolest jako ozbiljna i treba puno upornosti i volje da se uspije…

Hvala mojim onkolozima, M. Ćepuliću, J. Stepan, doktorima, kirurzima, med.sestrama, obitelji, prijateljima, crkvama i veliko hvala dragom Bogu koji je moj život promijenio na bolje, proveo me kroz pakao, ali me i opametio jer sam bio na krivome putu i hvala mu na tome!

Zovem se Vito Vlah i 18.05.2016 napunio sam 2 godine. Ja sam još jako maleni pa će moju priču ispričati moji roditelji.

Vito je imao svega 18 mjeseci kad mu je dijagnosticirana akutna mijeloična leukemija što je jako rijetka za tako malu djecu. Krajem 11. mjeseca započeli smo liječenje u dječjoj bolnici na Kantridi i prognoze nisu baš bile bajne, jer je Vito jako mali, a trebao je primiti izrazito jaku kemoterapiju. Na sreću, sve je teklo u najboljem redu i jako dobro je podnosio terapiju. Naravno, od citozara je imao izrazito visoku temperaturu, ali sve to je za sad iza nas. Krajem 3. mjeseca ove godine započeli smo fazu održavanja koja nam traje godinu dana i evo, skoro smo na pola puta. Vito sve dobro podnosi i dobrog je općeg stanja. U cijeloj ovoj našoj ružnoj priči ima i dobrih stvari, a to je da smo postali dio tima tj. dio jedne obitelji, jer su nam mame i osoblje dječje bolnice na Kantridi drugi dom i imamo samo riječi pohvale za našu dragu profesoricu i za cijeli njezin tim osoblja jer su to tako divni ljudi… Naša druga obitelj i svi zajedno smo si velika podrška što je jako bitno u ovako teškim trenucima pa zato veliko im hvala!

Mama i Tata Vite Vlah

Bok!!! Ja sam Dani iz Zagreba, prebolio sam tumor na mozgu germinom. Sazno sam za tumor 2011. godine i tad je počelo i liječenje. Liječio sam se u Klaićevoj bolnici gdje sam primao kemoterapiju i na KBC-u Rebru gdje sam imao terapije zračenja. Hvala Bogu, cijelo liječenje je trajalo bez velikih komplikacija i nakon 10 mjeseci sam se napokon izliječio.

Najveća mi je životna želja pomagati djeci i ljudima koji boluju od malignih bolesti!

Dani, 17 godina

Ovo je Elen, moja lavica koja je imala dvije operacije mozga, dijagnoza -oligodendrogliom, 7 ciklusa kemoterapije, na žalost bespotrebno.

Konačna dijagnoza gangliogliom benigni. Prošla je sve kao mala. Njeno liječenje počinje u Klaićevoj bolnici s 2,5 mjeseca. Operirana je s 1,10 mjeseci prvi puta i s 2,10 mjeseci drugi puta. Sada smo već 3 godine u remisiji i nadamo se najboljem.

Naša bolest naučila nas je da je život lijep i da je međusobna ljubav i zdravlje najvažnija stvar na svijetu. Zahvalni smo dr. Cvrlji i udruzi Krijesnica što su nam bili najveća podrška u najtežim trenutcima.

Moja Elen je sretna i prekrasna djevojčica. Svima želimo puno zdravlja i uspjeha u daljnjem radu.

Pozzz od obitelji Babić

Moja priča počinje dan prije mog 18. rođendana. Kada mi je doktor rekao dijagnozu -Non Hodgkin Limfom… Nakon 6 ciklusa kemoterapija i 24 zračenja, najteže mi je bilo prihvatiti gubitak kose. U to vrijeme sam bila srednjoškolka, maturantica. Danas, kad gledam 11 godina unatrag, shvaćam da je gubitak kose manje važan. Uvijek sam bila borac i hrabra i eto me danas 11 godina od dijagnoze, dobro sam i zdrava sam.

Drugi dio moje priče kreće rođenjem predivne curice Gabrijele. I onda opet loša dijagnoza, Gabrijeli su u dobi od godinu i pet mjeseci dijagnosticirali akutnu mijeloičnu leukemiju. Bilo je, priznajem, jako teških dana, kemoterapija, 6 mjeseci bolnice, godinu dana održavajuće terapije, sepsa, septički šok. Strah, neizvjesnost, borba, ali moja curica je danas zdrava.

Gabrijela ima 3 godine i 8 mjeseci i kada nas netko vidi nikada ne bi rekao što smo sve prošle. Nas dvije smo borci i imamo poruku za sve koji se sada nalaze u borbi s malignom bolesti: Znajte da možete sve! Želimo vam da svi ozdravite kao i mi. Nekada ne ide glatko, ali vjerujte da možete. Volimo vas sve!

Mama Kristina i mala Gabi

Ovo je Lorena. Moj najveći borac i ponos. Prošla je svašta, ali iz svega toga je izašla kao pobjednik.

U 6. mjesecu 2013. godine dijagnosticirana joj je AML. Prošla je kemoterapije i puno komplikacija i na kraju presađivanje koštane srži. Oporavila se od svega i u 1. mjesecu 2014. godine izlazimo iz KBC Rebro kući, no nažalost iste te godine u 12. mjesecu Lora dobiva povrat bolesti te se vraćamo na Rebro i na naš odjel. Opet je prošla kemoterapije i komplikacije koje se uvijek dogode i na kraju išla na ponovno presađivanje koštane srži. Drugog puta se prije oporavila i bolje je sve prošlo tako da smo u 8. mjesecu 2015. izasli kući.

Naša Lora je sada hvala dragom Bogu dobro (nešto su nalazi malo niži nego inače i kontrole češće, ali to će se sve srediti ) i krenula je u školu nakon 3 godine školovanja u bolnici i kod kuće. Možete zamisliti kako je samo sretna. Napokom se druži i osjeća kao normalno dijete koje nikad nije bilo bolesno. Hvala svima koji su bili uz nas u tom teškom periodu života.

Kad sam bila dijete dijagnosticiran mi je maligni tumor zdjelice te mi je liječenje započelo 2000. godine u Klaićevoj bolnici. Liječena sam na odjelu onkologije. U početku sam bila pacijentica doktora Čepulića, a kasnije doktorice Stepan-Giljević. Primila sam šesnaest kemoterapija i izliječena sam.

Moja prošlost nosi i lijepe utiske pa se s radošću sjetim djece koju sam upoznala ondje kao i ljubaznog osoblja (osobito tete Jasne iz dnevne sobe). Držim da je to trebalo tako biti. Sve što sam u djetinjstvu proživjela učinilo me je čvršćom osobom i uvijek me podsjeća na to da, ako sam to mogla proći, sve drugo u životu nije tako teško. Naprotiv, lagan je izazov. Danas osjećam da je sve to, svaki taj trenutak proveden u bolnici, i svaka suza, blagoslovljeno. Danas sam zdrava i nitko niti ne sluti što je sve iza mene. Iako sam zbog bolesti morala kasnije krenuti u školu, sve sam stigla. Danas sam čak i studentica teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Đakovu. Trebamo biti hrabri i sve će biti dobro!

U mojim su molitvama sva djeca koja proživljavaju ono što sam i ja u djetinjstvu. Šaljem svima obilje blagoslova uz želju da što prije ozdrave i budu kod svojih kuća (znam da nam je svima uvijek bilo najvažnije ići svojoj kući kada se nalazi malo poprave)!

Zovem se Nemanja i sa 17 godina dijagnosticiran mi je zloćudni tumor testisa. Tim riječima mi se i obratio doktor kada mi je priopćavao ovu potresnu vijest. Kada sam saznao nisam se osjećao prestrašeno ili loše, više me je zanimalo što slijedi sada. Ubrzo sam i saznao. Na urološkom odjelu, gdje sam prvotno ležao, prije operacije testisa, medicinske sestre su bile prekrasne, pune podrške i razumijevanja. Osjećao sam se kao u nekom hotelu. Te cure nikada neću zaboraviti. Par dana nakon operacije htio sam sam hodati do WC-a, jer nisam više htio obavljati nuždu u „gusku“ i sestra me pratila do WC-a. Ja sam visine 185 cm, a sestra je bila maksimalno 160 cm visine. Prilikom završetka obavljanja nužde, kada sam krenuo van iz WC-a zamračilo mi se pred očima i sljedeću sekundu sam se našao na podu, naslonjen na zid, neozlijeđen. Za to je zaslužna sestra koja se brzo snašla te postavila svoje tijelo pod moje u padu i tako sam se samo naslonio na zid. Hvala joj. Nažalost imena sestara se ne sjećam jer sam prilično kratko vrijeme ležao na urološkom odjelu, ali nikada neću zaboraviti sestru Jelenu sa onkologije, sestru koja je meni i mojim prestrašenim roditeljima objašnjavala zašto su na ovom odjelu sva djeca bez kose i što će mi se sve događati u narednom periodu, s tolikim strpljenjem i razumijevanjem s kojim nam je ona ispričala mislio sam, pa ta onkologija i nije tako strašna. I tako smo moji roditelji i ja krenuli u borbu protiv raka puni optimizma, a mislim da je veliki dio mog izliječenja ovisilo o njemu.

Potporu za vrijeme liječenja sam dobivao svakodnevno, od najnasmijanijih medicinskih sestara ikada, medicinskih sestara onkološkog odjela u Klaićevoj. Te žene i cure svakodnevno gledaju djecu kako povraćaju, gledaju kako se njihove oči gase, ali i dalje s velikom voljom i željom udovoljavaju djeci kako bi se ona osjećala bolje. One su nas u neku ruku i odgojile, jer kada nije bilo roditelja kraj nas s njima smo provodili vrijeme i one su nas učile mnoge stvari o životu koji nas čeka kada odemo s odjela.

Hvala vam, prekrasne osobe.

Evo, inspirirana mjesecom podizanja svijesti o malignim bolestima dječje dobi šaljem vam slike našeg pobjednika…zove se Patrik.

Naš sin…heroj…svi Spidermani i Batmani nisu mu ni do koljena, koliko god se on njima divio i želio postati kao i oni! ALL mu je dijagnosticiran lani u 5, mjesecu…i borio se kao lav…bilo je teško, ali smo izdržali…i svog tatu i mene vodio je kroz najgore faze liječenja osmjehom.. igrom..vedrinom..da sam ponosna na njega malo je reći…i dok ovo pišem jako sam emotivna…evo sada smo u fazi održavanja…idemo na redovite kontrole…i nadoknađujemo vrijeme provedeno u bolnici…veselimo se svakom novom danu…i volimo se do neba i natrag… i do mjeseca i do zvijezda…

Heeej drage moje Krijesnice,

vidjevši Vašu objavu od jučer za podršku mladima oboljelim od malignih bolesti odlučila sam se podijeliti svoje iskustvo o tome s Vama…

Zovem se Ružica, iz Slavonskog Broda sam, imam 24 godine, studentica sam druge godine diplomskoga studija biologije i kemije u Osijeku, i ove godine bih trebala diplomirati…

Moja priča o Krijesnicama počinje u mojoj dobi od nepunih 16 godina (16-tu sam proslavila u bolnici na odjelu za onkologiju), tj. prije 8 godina.

Kada su mi dijagnosticirali malignu bolest, točnije osteosarkom lijeve natkoljenice, nisam puno znala o tome, znala sam samo da nije baš najbolje. Nisam si mogla zamisliti da se to događa meni. Ja da imam karcinom koja do tada nikada nisam bila bolesna. Jednostavno si nisam mogla nikako zamisliti da mene čekaju kemoterapije od kojih će mi otpasti kosa (u mojoj dobi od 16 godina to je bilo jako bitno, ipak u tim godinama djevojkama je izgled jako bitan) i operacije koje su uslijedile. U tom trenutku to sve mi je sličilo na neki san iz kojega se očekujete probuditi svakoga trena. Vjerojatno ste se i Vi slično osjećali.

Moji roditelji koji su uvijek bili sa mnom također su to jako teško primili, ali smo shvatili da je tako kako je i preostalo nam je jedino da se pomirimo s takvom situacijom i da se borimo pa kako bude. Nedugo nakon dijagnoze imala sam biopsiju, te nakon nje moje prve cikluse kemoterapija od kojih sam imala mučnine, otpala mi je kosa, sve kroz što i vi trenutno prolazite.

15.4.2005 imala sam operaciju koju je odlično obavio prof. dr. sc. Kolundžić u kojoj mi je odstranjena dio kosti koji je bio zahvaćen osteosarkomom i ugrađena mi je endoproteza. Nakon operacije nastavila sam s redovnim ciklusima kemoterapija. Ukupno sam primila 18 ciklusa kemoterapija. Kod mene su terapije išle redovno jer mi je krvna slika (koju sam svaki drugi dan kontrolirala) bila uvijek dobra i mogla sam primati redovnu terapiju. Tokom kemoterapija nisam primala krv, plazmu i ostale potrebne stvari koje popravljaju krv, budući da mi je mama stalno pravila ciklu koja je jako dobra za krv (krv sam primila jedino na kraju 18 terapije ja vjerujem da je to od toga što mi je već stvarno bilo dosta svega). Tako da ako je nekada nešto ružno i nije fino za popiti, a mama kaže da je dobro poslušajte ju, ipak mama zna.

Moje liječenje je trajalo godinu dana, moja mama je cijelo vrijeme bila sa mnom,tata kada je mogao. Kući sam odlazila nakon svakoga ciklusa terapije budući da sam se osjećala relativno dobro. Cijela moja obitelj mi je bila velika podrška i ugađali su mi maksimalno. Nikada od njih nisam osjetila strah ili žaljenje što me je i držalo, a i sam se nikada nisam sažalijevala, od početka sam se pomirila sa situacijom i išla sam do kraja optimističnom i s vjerom u Boga da će sve biti dobro. Borila sam se za sebe jer u takvim situacijama nitko Vam ne može pomoći bolje od samima sebi.

U školu nisam išla niti sam ju pohađala u bolnici jer sam ja tada bila u srednjoj školi. Kad sam bila kod kuće redovito bih otišla u svoju školu u svoj razred kako bih ih vidjela i malo se družila s njima, oni su me također bili velika podrška. Nakon završetka moga liječenja vratila sam se redovno u školu, nisam niti jednu godinu propustila, sve sam nadoknadila, sve se može kad se hoće. Na štakama sam hodala 2 i pol godine tako je moralo biti, nije mi smetalo sve sam obavljala što sam htjela i bila sam aktivna u svemu što sam smatrala da ja mogu.

Danas sam super, živim normalan život,redoviti sam student, vozim auto, putujem, živim kao svaka normalna djevojka mojih godina. Nikada ne bih rekla da sam ja sve to prošla, jer sama sebi postavljam granice i nastojim se ne ograničiti zbog svega toga što sam proživjela. I dalje redovito jednom godišnje odlazim na kontrole.

P.S. nadam se da sam Vam s mojom pričom unijela bar malo radosti i optimizma u vaše liječenje..

lijep pozdrav Vam šaljem, držite mi se vjerujte da će sve biti dobro…

Ružica

Moje ime je Tatjana.

Sa nepunih 14 godina oboljela sam od Hodgkinove bolesti. Za vrijeme liječenja bila sam potpuno izolirana od prijatelja, šire obitelji, školskih kolega, svakodnevnog života. Prošla sam dugi put koji nije bio ni malo lak, ali kroz njega sam naučila cijeniti male stvari i voljeti život.

Sada, četiri godine kasnije, zdrava sam i sretna. Na bolest gledam kao na jednu manje lijepu situaciju koja me povezala s morem divnih osoba.

Dobila sam puno više nego što sam izgubila!