Nikolija je imala četiri i pol godine kada je, u ljetnoj haljinici i s dugom kosom do struka, prvi put ušla na odjel dječje onkologije. Dva dana ranije njezina je obitelj bila spakirana za more. Tijekom doručka primijetili su izbočinu na njenom trbuhu i odlučili su prije puta otići doktoru – za svaki slučaj. Već iduće jutro, umjesto na moru, bili su na putu za Zagreb.
“Mislila je da sam joj slagala da idemo na more”, prisjeća se Nikolijina mama Nikolina.
Dolazak na odjel za djevojčicu je bio šok.
“Oko nje su bila djeca blijeda od terapija, bez kose, s infuzijama. Počela je vrištati. Govorila je: ‘Mama, zašto sam ja ovdje? Ja nisam kao oni.’”
U tom trenutku Nikolija još nije razumjela bolest. Nije ju osjećala. Iz njene perspektive, djelovalo je kao da je preko noći završila na potpuno nepoznatom mjestu među djecom koja izgledaju drugačije od nje. Nije vjerovala da tamo pripada. Nakon par tjedana i ciklusa kemoterapija, počela je osjećati umor i primjećivati da njena duga kosa ostaje na četki kojom ju je mama češljala svaku večer.
“Dok nije počela osjećati što joj se događa, nije mogla prihvatiti da je bolesna”, govori mama. “A onda joj je najteži dio postala upravo kosa.”
“Jedne večeri upitala me je hoće li i ona ostati bez kose kao druga djeca na odjelu. Objasnila sam da lijekovi koje uzima pomažu da bolest ode, ali da utječu i na kosu. Te večeri dogovorile smo se da ćemo napraviti pletenicu i same je odrezati.”, prisjeća se mama.
Iako je bila mala djevojčica, Nikolija je bila jako povezana sa svojom kosom. Nakon šišanja mama je obišla nekoliko dućana s perikama, ali nije uspjela pronaći ništa prikladno. Umjesto perike, Nikolija je odabrala ružičasti svileni rubac koji je imala vezan oko glave do kraja liječenja.
“Taj rubac nosila je kad je na odjel stigla još jedna djevojčica njene dobi, s dugom kosom kakvu je i ona prije imala. Nikolija je odmah shvatila – ta djevojčica će proći isto što i ona. Tada je prvi put rekla da će, jednog dana kada joj kosa ponovno naraste, donirati kosu za izradu perike drugom djetetu. Rekla je da želi da uvijek postoje perike spremne za djevojčice poput njih.”, priča mama.
Nikolija svoju odluku nije zaboravila. Nakon što je završila s liječenjem, godinama je puštala kosu, pazila na nju i čekala da bude dovoljno duga za donaciju. Prošlog tjedna došao je taj dan – Nikolija je udruzi Krijesnica donirala 40 centimetara kose za izradu perike za djecu na liječenju.
“Mislila sam da će možda odustati kad dođe trenutak šišanja, više puta sam je pitala je li sigurna da to želi učiniti, a ona je samo čvrsto ostajala pri svome.”, govori mama. “Kad je frizerka odrezala pletenicu, mene su preplavile emocije, prisjetila sam se svega što smo prošle, i krenule su mi suze dok sam gledala
u to svoje divno, zdravo dijete. U tom trenutku shvatila sam koliko je narasla i odrasla, a ona se okrenula i uskliknula: ‘Mama, uspjela sam!’”
Nikolija vrlo dobro zna koliko jedna perika može značiti djetetu tijekom, ali i nakon liječenja. Ne samo zbog izgleda, nego i zbog načina na koji okolina reagira kada posljedice bolesti postanu vidljive.
“Djeca nisu rođena da osuđuju. Kad roditelji razgovaraju s njima i objasne im što se događa, nema nikakvih problema. U našem selu, roditelji su tako postupili. Djeca su dolazila kod nas prije nego smo se vratili doma, gledali njezine fotografije i bili spremni na promjenu. Bili su svjesni da to što Nikolija izgleda drugačije nije razlog da je izoliraju”, priča mama Nikolina.
Ali u većim sredinama iskustvo je često bilo drugačije.
“Znalo se dogoditi da se djeca u parku odmaknu od nje. Odrasli su postavljali neugodna pitanja ili zurili. Ljudi često ne razumiju da dijete koje je izgubilo kosu zbog liječenja ne treba sažaljenje, nego normalan odnos.”, ističe Nikolina.
Upravo zato perika za djecu nije samo estetski dodatak. Ona predstavlja osjećaj sigurnosti, način da se lakše vrate među vršnjake i da barem dio njihove svakodnevice ponovno izgleda poznato. Nikolija je toga svjesna. Ovo je njena prva donacija kose, ali vrlo vjerojatno ne posljednja.
“Već sad govori da će ponovno pustiti kosu i opet je donirati Krijesnici.”, kaže mama. “Njezina najveća želja je da sva djeca ozdrave i vrate se kući svojim obiteljima.”
Udruga Krijesnica već više od 25 godina pruža sveobuhvatnu podršku djeci oboljeloj od malignih bolesti i njihovim obiteljima – od psihosocijalne pomoći i smještaja do financijske podrške u situacijama kada je liječenje izvan dosega sustava. U našem radu, svakodnevno susrećemo djecu i obitelji koje, osim liječenja, prolaze i kroz osjećaj izdvojenosti i potrebu da iznova objašnjavaju ono što proživljavaju. Zato su razumijevanje i podrška zajednice iznimno važni. Nekad ta podrška dolazi upravo u obliku jedne dječje pletenice.
Više o radu Krijesnice te uvjetima i procesu doniranja kose saznajte na: https://krijesnica.hr/daruj- kosu-daruj-osmijeh-tvoja-kosa-moze-postati-necija-snaga/
