Roditeljska priča: Krijesnica Melani i mama Marina

Još jedan sretan dan u nizu, okrećem novu stranicu u životu, mijenjam posao, nema više putovanja za Zagreb, vlakova, dnevnih i noćnih smjena, a blagdani i vikendi rezervirani su samo za moju obitelj. O kakva sreća. To jutro spremam cure za vrtić i trbuh od Melani mi je nekako tvrd. Polegnem ju i primijetim da ispod rebara na lijevoj strani trbuha postoji ogromna kvrga. Nemam pozitivne misli, nešto mi ne da mira. Zovem supruga i sve mu ispričam. Medicinska sam sestra po struci i razmišljam koji bi organ bio u pitanju. U 12:50 smo kod pedijatrice koja potvrdi postojanje kvrge i upućuje nas na hitni kirurški pregled kako bismo ultrazvukom utvrdili o čemu se radi. Sama sa svojom kćeri sjedam u auto i krećemo za Zagreb. Javim mami da podigne Maju iz vrtića jer ja sa Melani idem na hitnu, obavijestim i supruga. Gledam u retrovizor svoju nevinu, razigranu troipolgodišnju curicu koja ispituje gdje mi to idemo. Prvo mi prođe kroz glavu „Bože, nemoj mi ju uzeti pa nisam je se nauživala, cijeli život je pred nama još, ali neka bude Tvoja a ne moja volja“. Dolazimo na hitni prijem, kolegice i kolege me tješe da je to samo nakupina fekalija u crijevu, da bar je. Dolazimo na ultrazvuk, dočeka nas Sanja, a Melani joj govori „ovo je moja mama Marina“, Sanja se smije jer smo kolegice 14 godina a i bila je prisutna kada su meni pronašli karcinom na štitnjači. Melani leži, nevina, smije se, škaklja ju sonda i onda trenutak istine, „da, mama, nije dobro, postoji patološki proces na lijevom bubregu“.

Pišti mi u ušima, padam na koljena kraj kreveta gdje leži moj nasmijani anđeo koji ne zna što je čeka, ali ja znam i ne želim da je to istina. Puna je soba liječnika koji me tješe da će sve biti u redu i da se bez jednog bubrega najnormalnije može živjeti, ali mene boli jer znam koji je proces liječenja… u ponedjeljak sam bila najsretnija osoba na svijetu, a u četvrtak 2. 3. 2023. se vraćam kao najnestretnija osoba na svijetu, kako je tanka granica između sreće i tuge. Obavijestim supruga, ni on ne može vjerovati, šokiran. Proslijede nas na Institut za tumore gdje nas dočeka dr. Kranjčec i moje, drage, poznate i nepoznate, nasmijane i uvijek pozitivne kolegice, hvala im na svemu! Tužna sam, ljuta, zašto moje dijete, zašto sad, zašto ja ne mogu biti sretna, sto puta zašto???? Zaprimaju nas na odjel i tada započinje naš novi život na odjelu onkologije. Obavijestili smo bake i djedove i familiju da naša umiljata i posebna Meli ima karcinom i da nas čeka velika borba. Nakon prvotnog šoka, prihvatiš da iz svoje kože ne možeš van i da tvoje dijete ima karcinom i da moraš zasukati rukave i krenuti u borbu. Meli, naravno, ne razumije zašto smo ostale u „našem hotelu“, zašto mora svakodnevno vaditi krv, piškiti u kahlicu, uzimati lijekove, zašto ne smijemo van, zašto nema tate i seke. Sve nam je to bilo lakše prebroditi uz vrtić u bolnici, odgojiteljice, radne terapeute, volontere iz Krijesnice i Časnu sestru Antoniju kojima se Meli jako veselila. Anestezije, CVK, CT, MR sve je super podnijela. Tjedan dana nakon prijema imali smo dijagnozu i krenuli smo s kemoterapijama. Jako sam ih se bojala jer sam znala koje su sve nuspojave, ali Bogu hvala nije imala nikakvih nuspojava osim opadanja kose što je mene jako pogodilo jer se više nipočemu moja djevojčica nije razlikovala od ostale onkološke djece. Sve te postupke, operaciju, opadanje kose, sve smo joj uspjeli dočarati uz priču o Petru i zmaju. Nakon 4 ciklusa KT, tumor se dovoljno smanjio i uslijedila je operacija 17. 4. 2023. Meli je sve dobro podnijela, izvađen je cijeli bubreg, nadbubrežna žlijezda, upaljeni limfni čvorovi i slijepo crijevo. Ostavili smo ju sa suzama u očima u jedinici intenzivnog liječenja, užasan dan, šutimo u autu do kuće, prva noć bez nje. Moje prijateljice, kolegice stalno su je obilazile, tješile, javljale i hrabrile nas. Ima ih puno, vječno sam im zahvalna. Nakon nekoliko dana bile smo zajedno u apartmanu i uskoro smo otpuštene na kućnu njegu.

Nalaz PHD-a pokazuje da se radi o najblažem stupnju, nema metastaza i čeka nas još 4 ciklusa KT, jedna tjedno. Nakon mjesec dana bila je gotova naša noćna mora, odradili smo ogroman posao i sada samo kontrole. Melani je počela normalno jesti, igrati se, narasla joj je kosica, prekrasna je. Bez pomoći kolegica medicinskih sestara, psihologice Sare, Žane koja se brine za sva naša prava, Časne sestre, prim. Pajića, dr. Rajačić i svih ostalih liječnika, obitelji i prijatelja ovaj put bi za mene bio puno teži. Meli sada, godinu dana nakon, pohađa vrtić, najnormalnije funkcionira kao da se ništa nije dogodilo. A mi, što nas ne ubije to nas ojača, ipak, ništa nije važnije od zdravlja i sreće djece.

Mama Marina