Kad smo ga upitali kako bi se predstavio nekome tko ga ne poznaje, Marko Cindrić je zastao.
“Uh, to pitanje si i sam često postavljam. Jedan dan bih rekao da sam romantik, drugi da sam naivac, treći da sam discipliniran i dosljedan. U svemu tome sam i brat, otac i suprug… Volio bih vjerovati da svaki dan radim na tome da budem najbolja verzija sebe. Ne uspijem uvijek, ali trudim se.”
Marko ne nudi definiciju, već proces. Taj proces ima jednu okosnicu: trud.
Trud prožima sve što Marko radi, kako privatno tako i profesionalno, i ono što pokazuje drugima i ono što uistinu jest, kad ostane sam sa sobom.
Nije nas iznenadilo što nije spomenuo svoje uloge koje su iz naše perspektive najočitije: Marko je humanist i humanitarac. Prepoznajemo to kao njegovu suštinu.
Marko Cindrić donator je Krijesnice drugu godinu zaredom. Kroz svoju humanitarnu utrku MOSA BAVLJU 64000, stabilna je podrška djeci koja se suočavaju s malignim oboljenjima i njihovim obiteljima.
Foto: privatna arhiva
Priča o utrci nije počela samo tako, ispričao nam je Marko. Gradila se dugo.
“Živim tako da svakodnevno nastojim pomoći, pa makar to značilo samo pridržati vrata nekome, i dugo sam razmišljao o tome da iskoristim svoje vještine kako bih dao konkretan doprinos ranjivim članovima našeg društva.“
Dvije godine prije nego je istrčao prvi MOSA BAVLJU 64000, humanitarni ultramaraton od 70 kilometara, Marko se suočio sa zdravstvenim problemima koji su ga prisilili da uspori. U tom periodu susreo je i prijatelja koji mu je pričao o trčanju, no ne o trčanju na način na koji je on naviknut.
“Za mene, trčanje je značilo nabiti tempo 4 kilometra i to je to, nema dalje. Kroz razgovor s prijateljem, približio sam se ideji usporavanja. Prvi put kad sam krenuo trčati na taj način, sporije, shvatio sam da mogu istrčati puno više od 4 kilomentra. I ne samo to, da pritom mogu uživati! I onda sam se počeo pitati – što mogu napraviti s tim?”
Marko se sjetio fra Ivana Bradarića, s kojim je još ranije u Šibeniku htio pokrenuti humanitarnu inicijativu, iako mu tu ideju tada nije stigao ni predstaviti. U međuvremenu je fra Ivan premješten u Sisak i upravo je njegov premještaj otvorio novu mogućnost.
Foto: privatna arhiva
“Nazvao sam ga i rekao: htio bih trčati do tebe u Sisak i napraviti od toga humanitarnu priču. Nakon što mi je fra Ivan dao svoj blagoslov, sljedeći korak bio je provjeriti je li to uopće izvedivo!”, kroz smijeh će Marko.
Obratio se treneru Draganu Jankoviću iz Atletskog kluba Sljeme s konkretnim pitanjem: može li se u godinu dana pripremiti za ultramaraton od 64 kilometra. Odgovor je bio: sve se može, uz trud.
“Ispostavilo se da sam krivo mjerio i da je stvarna dužina 70 kilometara, ali i to je bilo moguće jer cilj nije bio brzina ni rezultat. Cilj je bio doći od točke A do točke B.”, govori Marko.
I tako je ideja dobila svoj konačni oblik. Humanitarni ultramaraton od Župe sv. Antuna Padovanskog na Svetom Duhu u Zagrebu do samostana sv. Antuna Padovanskog u Sisku koji je pokrenuo lavinu podrške onima kojima je to najpotrebnije.
Foto: privatna arhiva
“Odlučio sam se za ime MOSA BAVLJU jer vjerujem da je ljubav najjača sila u svemiru. Ona pokreće sve, i kad se daje bezuvjetno, bez očekivanja nečega zauzvrat, tada ima pravi smisao.”, ističe Marko.
Prve godinu, kroz MOSA BAVLJU 64000 prikupljale su se donacije za udrugu KAS Sisak, Udrugu Kolibrići i pučku kuhinju na Svetom Duhu. Druge godine, Marko je ultramaraton posvetio Kolibrićima i Krijesnici, baš kao što će i ove, treće godine.
Na pitanje kako je odabrao udruge koje pružaju podršku djeci i njihovim obiteljima, Marko odgovara direktno. Ne ublažava stvarnost i ne zaobilazi teške dijelove već ih imenuje.
“Prije svega, djeca. Ono kroz što prolaze oni i njihove obitelji nešto je što mi, ako to nismo živjeli, ne možemo uistinu razumjeti. Roditelji nose ogroman teret, emocionalni i financijski, a djeca se nakon liječenja često vraćaju u sredine u kojima su izložena nerazumijevanju i odbacivanju. Ne smijemo od toga okrenuti glavu. Naprotiv. Vjerujem da svatko od nas može zastati i zapitati se kako može pomoći. Ovdje govorimo o ljudima koji svakodnevno žive ono što većina nas ne može ni zamisliti. O djeci i roditeljima koji pokazuju nevjerojatnu snagu. I upravo zato, svatko od nas može napraviti nešto, koliko god je u mogućnosti, da njihova stvarnost bude barem malo lakša. Da znaju da nisu sami. Upravo zato sam odlučio podržati udruge Krijesnica i Kolibrići, jer rade ono što je stvarno važno, često daleko od očiju javnosti.”
Foto: privatna arhiva
Ljudi često misle da nemaju dovoljno da bi pomogli, ali nije poanta u iznosu, ističe Marko.
“Radi se o odluci. O spremnosti da se uključiš. Možda je to mali doprinos, možda je gesta, možda riječ ohrabrenja. Sve se računa. Ne postoji premalo kad je riječ o podršci. Jer ono što pokreće stvari nije veličina pojedinačnog doprinosa, već broj ljudi koji odluče napraviti prvi korak.”
Foto: privatna arhiva
MOSA BAVLJU 64000 zato služi kao podsjetnik.
“Svi smo dovoljno veliki. Samo se treba usuditi i napraviti prvi korak.”, zaključuje Marko i poziva vas da to učinite.
Ne mora to biti 70 kilometara. Ili neki veliki iznos. Ne mora biti ništa spektakularno. Ali može biti dovoljno da nekome promijeni dan i način na koji doživljava svijet koji ga okružuje.
Podržite djecu i obitelji suočene s malignim bolestima kroz Markov humanitarni ultramaraton ili direktnom donacijom udruzi Krijesnica: https://krijesnica.hr/doniraj/
Pozivamo vas da upoznate još jednu dimenziju Markove priče, onu koja se također bavi hrabrošću, izlaskom iz zone sigurnog i ulaskom u nepoznato: dođite i podržite ga u premijernoj izvedbi monodrame „Medvjed“, 19. travnja 2026. u KUC Travno: https://www.ulaznice.hr/web/event/51/1397
"Krijesnica – udruga za pomoć djeci i obiteljima suočenim s malignim bolestima“ korisnica je institucionalne podrške Nacionalne zaklade za razvoj civilnoga društva za stabilizaciju i/ili razvoj udruge.
