"Želja za volontiranjem prati me od studentskih dana, no uvijek bih pronašla izgovor zašto baš tada nemam vremena, zašto baš ne u toj udruzi, zašto baš ne s tom skupinom ljudi… Zašto baš sad nije pravi trenutak? Onda se pojavila Krijesnica i pomislila sam kako je sad vrijeme da se konačno odlučim, učinim nešto konkretno, korisno i drugačije. Htjela sam darovati svoje vrijeme nekome kome je to stvarno potrebno.

Na početku je u meni prevladavao strah, a s druge strane, ta velika želja. Kasnije se taj strah pretvorio u radost i nestajao je svaki put kada bih nogom kročila na odjel.

Za mene je odlazak na odjel i druženje s djecom puno više od volontiranja – to je mjesto koje je ispunjeno pozitivom, igrom, snagom, vjerom, nadom, smijehom, a kada smijeha i nestane, i dalje je to mjesto koje me svaki put iznova i istom mjerom oduševi te pokaže da je u životu bitno ostati pozitivan, a ne brinuti se oko nebitnih stvari.

I svaki put kada izađem s odjela prati me isti osjećaj ispunjenosti i sreće.

Možda sam poklonila djeci i roditeljima mrvicu svog vremena, ali oni su meni poklonili puno više od toga. Djeca su me naučila strpljivosti, odgovornosti, posvećenosti, maštanju, naučila su me kako gubiti i kako se veseliti, a roditelji što zaista znači biti jak.

Sad, kada bolje razmislim, znam da je Krijesnica bila taj pravi trenutak. Svaki tjedan obišla bih mališane na odjelu kako bi im uljepšala trenutak njihovog dana, a oni, ostali volonteri, osoblje bolnice i tim Krijesnice meni su uljepšali dio života – to je vrijednost volontiranja!"

"Ja sam Klara i svijetlim u ulozi Krijesnice skoro dvije godine?. Svjetlo je sad u izolaciji oslabilo i sigurno je baš ova uloga ona koja mi najviše nedostaje. Subotnja igra, radost i smijeh  najdraži su dio mojeg tjedna, a dajući se njima sve više samu sebe pronalazim. Moja je životna želja sačuvati dušu djeteta, pozitivu, snagu, dobrotu i nadu koja se osjeti u svakoj sobi na 3. katu Klinike za tumore i jednog dana postati doktorica baš na ovom odjelu i tako svijetliti do kraja života. Šaljem puno poljubaca malenima i jedva vas čekam ponovno vidjeti."

Volontiranje na odjelu upotpunilo je moju dušu

I zauvijek spriječilo emotivno psihičku sušu.

Dječji osmijeh za sve naše probleme je pravi lijek,

A ti im svojim dolaskom smanjiš bolnički tijek.

Ta preslatka, mala, nevina bića,

U dušu ti se uvuku poput nekog tebi finog pića.

Kada pronađes put i uspiješ otvoriti njihovih srca vrata,

Vidjet ćeš – na životnom putu, s lakoćom tvoja prepreka će biti svladana svaka.

Za odlaske na odjel nikad požaliti neću,

Jer je taj čin mome životu donio veliku sreću.

"Volontiranje na odjelu gdje se djeca liječe od malignih bolesti za mene je jedno od najdivnijih iskustava zboq kojeq sam još jednom osvijestila kako ništa u životu ne smijemo uzimati zdravo za qotovo. Volontiranjem na odjelu svaki put iznova budem sretna jer sam makar jednom djetetu uljepšala jedan mali dio njeqovoq dana. Volontiranje na odjelu napunilo je moje srce za dva života."

"Počela sam volontirati u Krijesnici jer sam mislila da, na taj način, mogu darovati svoje vrijeme djeci koja se liječe na odjelu, i to kroz igru, pjevanje, razgovor, šalu, smijeh. No, nakon određenog vremena sam shvatila kako svakim odlaskom na odjel upravo ta djeca i njihovi roditelji meni daruju mnogo više. Od njih sam naučila nešto vrlo bitno: naučila sam da je sve u životu ostvarivo i moguće, samo ako si dovoljno hrabar da ideš naprijed i boriš se. Možda nekima zvuči kao floskula, ali uistinu tako mislim jer djeca o kojoj vam pišem, nisu obična djeca. Govorim o divnim stvorenjima koja su toliko hrabra, zrela i pametna da bi mogla biti primjer svim odraslim osobama koje se bore s unutrašnjim strahovima i često odustaju od brojnih životnih ciljeva upravo zbog toga.

Krijesnica mi je omogućila da, uz svoju regularnu obitelj, pronađem i svoju novu obitelj — a to su tete čistačice, medicinske sestre i braća s odjela, liječnici koji dolaze u vizite, ostali volonteri, dječica koja me uvijek pobijede u svim igrama i njihovi neizmjerno HRABRI roditelji."

"Ove godine počeo sam volontirati preko udruge Krijesnica na odjelima sa djecom i prisustvovao sam kao voditelj sportskih radionica za djecu na kampu. Krenuo sam volontirati iz razloga što sam prošao iskustvo liječenja bližnje osobe, koja je ujedno bila članica udruge Krijesnica i imala samo riječi hvale i pozitivna iskustva sa radom u udruzi, ali danas nažalost više nije sa nama. Moje mišljenje o volontiranju je skroz pozitivno i u potpunosti ga podržavam, ako netko ima želju i volju prenijeti svoju pozitivnu energiju djeci kojoj fali samo društva, igre i zabavnog razgovora.

Što se tiče kampa, mislim da je jako korisno za djecu da se druže i nauče neke nove stvari od svojih vršnjaka koji su imali slična ili ista iskustva prilikom liječenja od malignih bolesti, a i od nas voditelja i volontera koji se trudimo prenijeti im neke nove vještine, znanja i iskustva. Kako oni od nas dosta mogu naučiti,mislim da i mi voditelji isto možemo dosta naučiti od njih, samo to trebamo znati prepoznati!"

Gospođa Jasenka Kolar je umirovljenica, supruga profesora likovne kulture. Iako ima 58. godina i puno životne mudrosti, smatra da još ima puno toga za naučiti. Tako ova simpatična dama već 3. semestar uči engleski, a okrenuta je prirodi i svemu što je dobro. Voli puno razgovarati, čitati, darivati, uvijek je pažljiva i ima oko za detalje što ju čini posebnom. Njezina je životna misao vodilja: „Ne možete primiti nešto što ranije niste dali!“

"Zovem se Marin Čujić i dolazim iz Velike Gorice i na radost sviju nas preživio sam tumor na mozgu. Kako kažu u svakom zlu i neko dobro tako me moja bolest dovela do udruge Krijesnica u kojoj trenutno volontiram. Mladima Krijesnice pridružio sam se u listopadu 2013. iz razloga jer želim pomoći onima koji se suočavaju s malignom bolesti od koje sam se i sam liječio. Cilj mi je, prije svega, olakšati, osvijestiti povezati okolinu u kojoj se dijete oboljelo od maligne bolesti nalazi. Želim naglasiti kako su mi ostali volonteri jako puno pomogli da se snađem jer po prvi put volontiram, a neki od njih su mi postali i jako dobri prijatelji.

Za mene je volonterstvo jedno pozitivno iskustvo i općenito sam htio pomagati drugima na bilo koji način. Volonteri i drugi članovi udruge Krijesnica naučili su me kako postati bolja osoba te kako se probijati kroz život. Upravo iz tog razloga pozivam sve mlade da nam se pridruže kako bi se družili i pomagali."

"Razlozi zbog kojih volontiram na prvom mjestu podrazumijevaju nova iskustvo, poznanstva te kvalitetno provedeno vrijeme. U Krijesnicu sam došao sasvim slučajno. Na trećoj godini studija, u hodniku fakulteta gdje se nalazi volonterski kutak pronašao sam letak na kojem je pisalo da se traže volonteri na Kampu koji organizira Krijesnica. Dok sam čitao letak shvatio sam da posjedujem većinu kvaliteta koje su bile potrebne i odlučio sam se prijaviti. To je bilo moje prvo iskustvo da sam morao proći selekciju da bih volontirao. Takav pristup odmah me zaintrigirao. Kada sam upoznao Zorana M. i Zorana C. te ostale članove udruge i njihove volontere i vidio njihov način rada i njihov pristup onome što rade bio sam, malo je reći, oduševljen. Njihova predanost radu, organiziranost, odnos prema volonteru, poštovanje, zahvalnost itd. itd. do tada, za mene je bilo nešto neviđeno.

Još jedan razlog i nimalo nešto manje bitan, zašto baš Krijesnica je Kamp. Dok razmišljam kako da opišem Kamp i iskustvo vezano uz njega sve izjave i rečenice koje mi se vrte kroz glavu čine mi se kao klišeji i da mi nitko neće povjerovati na riječ. Reći ću samo da mi je to najbolje iskustvo do sada, ove godine sam bio 3. put na Kampu i da već sad razmišljam o idućem."

"Prije nešto više od godinu dana, kao studentica psihologije slušala sam izlaganje na temu psihoonkologije. Tokom predavanja izlagačica je spomenula Krijesnicu, kao jednu od udruga koja pomaže djeci oboljeloj od malignih bolesti i njihovim obiteljima. Isti dan, kada sam došla kući javila sam se Krijesnici sa željom da budem njihov volonter.

Ono što me odmah oduševilo je predanost članova udruge radu za dobrobit oboljele djece. Uz njih svaki volonter ima potrebu izvući ono najbolje iz sebe i dati najviše što može. U godinu dana volontiranja u Krijesnici sudjelovala sam u raznim projektima i aktivnostima. Jedna od aktivnosti bio je Kamp u Fužinama. Što je Kamp ? Nešto neopisivo ! Mjesto na kojem caruju veselje i smijeh, gdje odrasli mnoge bitne stvari nauče od djece, gdje se zajedništvo osjeti u zraku, gdje spoznate svoje prednosti i poradite na svojim manama. Poželite tamo ostati zauvijek !

Kao volonter Krijesnice imala sam priliku proširiti svoje znanje o malignim bolestima, mnogo naučiti od osoba koje su pobijedile malignu bolest, razviti zanimanje za temu psihoonkologije, steći nova poznanstva i iskustva, kvalitetno provesti slobodno vrijeme, činiti korisne stvari za druge, … i još mnogo divnih stvari zbog kojih bi sve ljude pozvala da volontiraju."

"Moje iskustvo volontiranja u Krijesnici, ili kako opisati neopisivo Prvi puta sam se susrela s djecom Krijesnice na kampu u Fužinama prije desetak godina. Bila sam član tima Pustolovne akademije i naša je misija bila organizirati jedan pustolovni dan za sudionike kampa. Dok smo pripremali program, sastali smo se s dva Zorana koji s nevjerojatnom predanošću vode udrugu. Rekli su nam: „Sva su naša djeca provela barem godinu dana na liječenju. U bolnici su proveli barem jedan Božić, rođendan, majčin dan, očev dan,… Željeli bismo im na kampu pružiti mogućnost da obilježe bar neke od tih propuštenih dana. Vaš je Dan planeta Zemlje.“ Iako smo mi s velikom pažnjom i trudom osmislili program za obilježavanje tog dana na kampu, čudesna djeca i volonteri Krijesnice od njega su učinili čaroliju. Slavili su Dan planeta Zemlje punim srcima, postali su oblačići, listići, kapljice vode, vulkanske iskrice, ribice, bubice, grlili su stabla, surfali na listovima lopuha, spuštali se u tamu ledene jame, uživali u pustolovini i na kraju nam se zahvalili osmjesima i zagrljajima koje nikad neću zaboraviti. Bila je to ljubav na prvi pogled. I bilo mi je jako teško otići.

Zato sam se skoro svake godine vraćala u Fužine barem na taj pustolovni dan, a prošle godine sam ostala svih devet dana, kao voditeljica kajak radionice. I teta za pričanje priča za laku noć. I teta za sušenje kosa. I teta za slušanje, tješenje, grljenje, zezanje, plakanje, smijanje… Ukratko – teta za sve. Baš kao i sve ostale volonterke i stričeki – volonteri na kampu.

Ali, kako opisati taj nevjerojatan kamp? Kako opisati tu neopisivu djecu? Kako opisati sve ono što dajemo i dobivamo sudjelujući u njihovim životima, dijeleći njihove priče? Kako opisati njihovu radost, tugu, zagrljaje, maštu, snagu, razigranost, hrabrost i nevinost? I to moćno zajedništvo volontera, koji daju sve od sebe da tih nekoliko dana djeci učine nezaboravnima. Kao što ih to nama čine djeca Krijesnice."

"Volontiranje ne dolazi planski i po dogovoru. Ono čuči u tebi, povremeno se javlja, vuče te za rukav, svrbi te i nestrpljivo čeka da se nekako realizira. Ti o njemu razmišljaš, želiš ga ostvariti, želiš učiniti neko dobro djelo i onda jednostavno pošalješ elektronsku poštu Krijesnici i gle! Evo odgovora!

Uz malo truda oko zakonskih formalnosti, primljen si u šareni svijet volontera Krijesnice!

Tako se barem zbilo meni. Suočena s oboljelima od karcinoma u obitelji, oduvijek sam željela pomagati baš takvoj skupini oboljelih, a još kad su to djeca, tada je poticaj još veći.

A upravo ta djeca, surviveri Krijesnice, daju sol i začin mom volontiranju. U Krijesnici je uvijek veselo, živo, stalni je pokret, svi su dobrodošli, stalno se događaju neke akcije i bez obzira moramo li ispuniti 3000 zahvalnica ili oribati stan poslije krečenja, svi se uključuju u rad. A meni, kao ipak maaalo starijoj, izuzetno imponira volontirati baš s tim mladima. Otvoreni su, spremni se nositi sa svojim dijagnozama, spremni su sve podijeliti s drugima; i iskustvo u bolesti, i znanje, i zanimljive događaje, i ljubav, i kekse. I mene su prihvatili otvorenog srca. U Krijesnici rade i volontiraju krasni mladi ljudi, tako da ni jedna akcija nije teška. Dapače, uz njihov entuzijazam i moje iskustvo, možemo realizirati do kraja bilo koji zadatak.

Tako da na kraju mogu reći samo jedno: život je lijep!!!"

"U mojoj obitelji svi se bave nekom vrstom volontiranja, tako da sam i ja postala zainteresirana.

Prvo sam otkrila strast prema zaštiti životinja, pa sam se učlanila u udrugu Prijatelja životinja i tamo odradila par volonterskih sati. Tata je vidio da me to zanima i odveo me u ured VCZ gdje sam se još bolje upoznala s pojmom volontiranja.

Vijest o mom interesu za volontiranje je došao i do ušiju moje drage tete Ivane koja radi u Krijesnici. Pitala me bih li htjela doći u Krijesnicu i malo “odvolontirat”. Mislih si, zašto ne?

I nakon prvog volontiranja tamo bila sam oduševljena, sa svime. Ljudi su tamo divni, atmosfera je radna, ali opuštena. Zezamo se, smijemo, družimo….

Od tad sam zaljubljena u Krijesnicu i ljude koji tamo rade. Svaki put kad bih vidjela tetu Ivanu ispitivala bih je ima li kakvog posla za mene.

Nakon nekog vremena teta me pitala želim li se učlaniti kod njih kao “pravi” volonter. Pristala sam bez sekunde razmišljanja. Trebalo je samo napisati motivacijsko pismo, što jesam, i eto me! Sad sam “prava” volonterka Krijesnice i ponosim se time.

Krijesnica je predivna i plemenita udruga. Zaslužuje sve pohvale na ovome svijetu. Koliki je samo trud uložen da se pomogne toj bolesnoj djeci, njihovim obiteljima i survivorima. Ta plemenitost i dobrota je utjecala na mene toliko da se sad ne želim odvojiti od Krijesnice.

Sigurna sam da ću do kraja biti uz nju i pomagati na koji god način mogu!"

"Volontiranje za udrugu „Krijesnica“ započeo sam prije otprilike godinu dana. Za udrugu nisam ni znao sve dok nisam pročitao jedan članak u novinama preko kojeg sam se upoznao s problemima kojima se ona bavi i odlučio da bih volio kada je to u mojoj mogućnosti pružiti svoj doprinos onima kojima je to potrebno. Ljudi se toliko bune na svakidašnji život da zaboravljaju da postoji i ona skupina ljudi kojima je daleko gore pa mi nakon upoznavanja s radom „Krijesnice“ nije trebalo dugo da se odlučim za volontiranje. Što se tiče mojih dosadašnjih iskustva u volontiranju mogu iznijeti samo pozitivne stvari. Ljudi koji rade ili volontiraju u udruzi su vrlo simpatični i pristupačni, s mnogima se da normalno družiti kako u samoj udruzi tako i izvan nje. Projekti su zanimljivi i nikad ne nedostaje vesele atmosfere. Od projekata na kojima sam dosada sudjelovao mogu navesti „Interliber“ na kojem se promovirala knjiga „Ljubav, medicina, čuda“ američkog onkologa Bernieja Siegela; projekt „Srednjoškolci“ kojem je cilj omogućiti srednjoškolskoj djeci koja su oboljela od raka odgovorajuću poduku i nastavu kako ne bi bili u zaostatku ili ponavljali razred; pakiranje zahvalnica donatorima; „Međunarodni dan djeteta oboljelog od maligne bolesti“ na kojem smo obilaskom od Cvjetnog trga preko Trga bana Jelačića i Tkalčićeve ulice osvještavali prolaznike uz podršku bubnjara na prisutnost raka kod djece. Prisustvovao sam na danu otovrenih vrata „Međunarodne konvencije mladih lječenih od raka“ na kojem isto tako dobre zabave nije nedostajalo.

Zadovoljan sam sveukupnim radom udruge i smatram da bi svatko tko je sposoban trebao svoje slobodno vrijeme iskoristit na način da pomogne ostalima kroz radu ovoj ili sličnim udrugama."

"Kako opisati Krijesnicu i sve što mi znači u par rečenica? Čini se nemoguće sve te emocije i događaje i akcije staviti na papir jer bilo je toliko toga….ali u jedno sam sigurna: u mom srcu živi Krijesnica i zauvijek će tamo i ostati!

Moj susret s Krijesnicom je započeo davno…dok još nije bilo prave udruge, prije skoro 17 godina….na hodnicima onkologije.

Naša prva kćer Antonija Rafaela je bolovala od zloćudne bolesti. Liječenje je dugo trajalo i nije završilo ozdravljenjem nego njezinim odlaskom u Nebo. Suprug i ja smo pokrenuli humanitarnu akciju za onkologiju uz pregršt naših prijatelja koja se zvala “Antonija i prijatelji” (2000. god. opremljena je i obnovljena onkologija, doniran prvi stan za roditelje od Gradskog poglavarstva itd.)…i da sad ne nabrajam sve što se odvijalo i sva dobra djela poznatih i nepoznatih divnih ljudi koji su podržali naše akcije…slomilo me to što nas je snašlo, ali sam znala da naša Antonija i dalje živi kroz svako dobro djelo za drugu oboljelu djecu.

Trebalo mi je skoro 5 godina da se odlučim volontirati s djecom koja su me podsjećala na vlastitu tragediju. Zorana Mitrovića sam do tada susretala na najneobičnijim mjestima….u tramvaju, u banci, na putu prema doma…Svaki put se pojavio kad sam najmanje očekivala i svaki put bi razmjenili tužna iskustva iz bolnice i ne bi mogli prestati pričati. Uvijek je imao osmjeh na licu i otovoreno srce i pravu riječ za mene. Onda je uslijedio poziv za moj prvi ljetni kamp u Fužinama. Bio je to Zoran Cipek! Vrckav, ali odrješit, kao i uvijek..doslovno kao da mi je naredio da dođem…šalim se!..Bojala sam se odlaska, no zaintrigrirao me rečenicom da ću im pomoći s djecom, ali da ću pomoći i sebi….da će mi kamp biti terapija.

O kako je imao pravo! Nisam ni sanjala što me tamo čeka! Mislila sam da ću samo plakati svih 7 dana provedenih s ozdravljenom djecom. I što ću ima ja onda takva?!

A kad tamo? Dočekalo me veselje, smijeh, optimizam, vjera u život, prekrasni ljudi, avanture s našim Pustolovcima, dječja cika, zahvalnost za dar života, zajedništvo u volontiranju, zajedništvo u dobru, zajedništvo u pomaganju i nikome ništa nije bilo teško! Djevojčica bez dobrog dijela kuka se neustrašivo verala po strmoj stijeni…dječak bez jedne ruke je nosio mlađe od sebe hodajući po užetu…druga djevojčica s jednom kraćom nogom je naučila igrati košarku itd. itd…sve sama čudesna iskustva!

Bila sam “teta za sve” u 8 ljetnih kampova. U nekima i s vlastitom obitelji (kad se snimao film “Djeca Krijesnice”)

Bilo je tu toliko toga…i radosti i suza…ali ono što me najviše oduševilo je bila spoznaja da postoje ljudi koji slično razmišljaju, da postoji radost nakon patnje, da postoji veselje i kad ti je najteže!

Da postoji zahvalnost za drugu pruženu šansu i za zdravlje! Time su ta djeca doslovno zračila!

To je ono što me nadahnjivalo! To je ono što me vraćalo sebi samoj! I svaki put bi osjećala da je i veseli duh naše pokojne kćeri sada tu! To je bila moja oaza mira i ljubavi!

Ta djeca…te male Krijesnice…svijetle svojom toplinom i hrabrošću svima! Tako je bilo, tako će i biti. Oni su naši mali, a zapravo veliki životni učitelji!

Krijesnica je odigrala veliku ulogu u mom životu. Mi smo pomagali koliko možemo i stignemo.

Bit će toga još! Ne sumnjam!

Ja se i dalje veselim malim stvarima u svom životu i smatram da je život lijep bez obzira na probleme koje svi nosimo. Radim s djecom kao logoped i uživam sa svojom obitelji, sa svojim mužem i troje zdrave djece! A kad još malo narastu…i oni će, ako Bog da, maminim i tatinim stopama…volontirati za Krijesnicu!"