Čitajući priče drugih roditelja svaka počinje tako da su živjeli sretno ,sa osmjehom, bezbrižno do toga dana!
Pa tako počinje i naša priča, Lukina priča i borba koji je tada imao samo 2,5 godine.
Toga dana 24.07.2023.godine započeli smo jutro kao i svako, suprug je bio na godišnjem, pripremali smo za more za koji dan, po kući su bili luftići,šeširići i svi ostali rekviziti.
Suprug je presvlačio Luki pelenu kada me je pozvao da vidim Luki na trbuhu nekakvu oteklinu.
Dolazimo kod Lukine pedijatrice, pregledava ga i govori da je nešto tu što ne bi trebalo biti i neka odemo na hitan prijem da mu se odradi UZV abdomena.
Vidjela sam u njenom pogledu da nešto nije u redu i tada me hvata strah I panika.
Dolazimo na hitan prijem, tamo ga pregledava doktorica koja na kraju govori isto što i naša doktorica.
Odlazimo na UZV, doktor nas čeka na hodniku, idem sa Lukom prema njemu, ali on govori neka slobodno dođu tata i seka s nama.
Počinje gledati Lukin stomak, tišina je bila u sobi, za živo čudo i Sara I Luka su tihi…
Doktor gleda u ekran I ne miče pogled prema nama, kruži po cijelom stomačiću I vraća se na desnu stranu gdje je oteklina. Tada me hvata strah jer vidim u njegovom pogledu da nešto nije dobro, tada udahne I okrene se prema nama i govori “Luka ima tvorevinu na desnom bubregu veličine 12cm” ja pitam kakvu tvorevinu, sta točno…
Tada izgovara to što nikada nisam mislila da ćemo čuti, ono što ni jedan roditelj ne želi čuti, govori da Luka ima zloćudni tumor i da se već sutra javimo u Zagreb u Klaićevu.
Suprug plače na jednoj strani sobe, ja na drugoj, Sara i Luka čekaju, gledaju u nas.
Vraćamo se dolje na hitan prijem gdje doktorica već ima spremne papire za nas za Klaićevu!
Sestre su odvele Saru da s njima crta, da nas ne gleda, Luka sjedi suprugu u krilu koji tiho plače, ja se gušim od plača, samo želim da sve prestane i da nam kažu da je došlo do pogreške i da možemo kući nastaviti sa svojim životom.
Kad smo stigli kući djeca su se nastavila igrati, izašla sam na dvorište da me djeca ne gledaju i ne čuju dok jecam od plakanja. Samo prije dva dana smo tu na dvorištu slavili Sarin 5 rođendan, nasmijani, sretni, plesali, pjevali sa djecama sada tuga, bol, nemoć…
Sada pakiram stvari za bolnicu, za život u Zagrebu I gledam stvari po kući koje su čekale da se spakiraju u kofer za more…
Ni sada ne znam kako sam bila toliko sabrana da sam odmah jedan kofer spakirala za Luku i mene drugi za Saru i supruga.
Dolazimo pred Institut za tumore, raspadam se kad sam ugledala taj natpis, pa zar je moguće da on tako maleni mora tu.
Luku i mene je sestra smjestila u sobu, suprug i Sara odlaze kod prijatelja koji žive u Zagrebu.
I sada počinje Lukina borba!
On leži u svome krevetiću, sjedim kraj njega u fotelji i prolazi mi kroz glavu kako mi je bilo teško uvijek kada bi na tv-u vidjela te male ćelave glavice, pomislila sam uvijek kako to roditelji prežive, a sada eto me tu sa mojim djetetom koji će za koji dan isto biti mali ćelavac i koji će boriti za svoj život.
Nakon svih obavljenih pretraga i nakon što se utvrdilo da Luka nema nikakvih metastaza krećemo sa prvom kemoterapijom…
Sjećam se riječi naše predivne doktorice Jasminke Stepan “sreća je, mada vam ta riječ ovdje skroz glupo zvuči, ali sreća u svome tome je da nema metastaza, da je tumor samo na bubregu i veliki je postotak izlječenja…”
Na tren osjetim nekakvo malo olakšanje zbog toga velikog postotka, ali ostaje i dalje osjećaj ljutnje, velike tuge da zašto je uopće moralo tako biti…
Najtužnije je to što roditelji tješe jedni druge sa situacijom svoga djeteta…
Kada bi se rasplakala u sobi moja cimerica je mene tješila tako da neka pogledam u njeno dijete i pogledam njihovu situaciju, to toliko boli i to je toliko tužno.
Ono što posebno želim spomenuti za cijelo vrijeme našeg boravka u bolnici je to da tamo rade predivni ljudi, sestre koje dolaze sa osmijehom u sobu, koje su toliko razumne, koje imaju toliko strpljenja, koje prate svaki detalj oko djeteta pa tako i nas roditelja, tu su psihologinje koje svojim razgovorom daju snagu za dalje, za borbu, tete čuvalice i radni terapeuti koji mališanima uljepšavaju dane igrajući se s njima, tete spremačice koje zastanu u sobi i pruže koju riječ utjehe… Želim spomenuti volontere udruge Krijesnica.
Ja sam imala priliku upoznati Žanu, koja je došla u našu sobu par dana nakon što smo stigli.
Obratila mi se tako da mi je rekla par stvari na koje imamo pravo, odnosno Luka, što mene u tom trenutku nije zanimalo, Žana nije bila napadna nego je došla opet nakon par dana i obratila mi se da mi objasni par stvari oko mogućnosti za pomoć smještaja, usluge prijevoza i ostalih pogodnosti, ali nisam imala volje slušati i mislila sam što ona uopće hoće, zna li ona da meni to sada ništa nije bitno, ne zna ona i ne shvaća kroz što ja i ostali roditelji ovdje prolazimo, da najmanje mislimo o tim stvarima o kojima ona sada priča…
Ali nakon par naših susreta, jer Žana se stalno vraćala i nakon što sam se ja otvorila za razgovor i Žani ispričala priču kako smo završili ovdje tada ona meni govori svoju priču i kako je ona ovdje bila u ulozi majke čije se dijete borilo za život. Od tada sam jedva čekala Žanin dolazak i razgovor s njom jer je točno znala kako se osjećam ja i svaki roditelj ovdje.
Luka je primio četiri kemoterapije, dani su prolazili prateći svake nove promjene nakon svake primljene kemoterapije… Nakon druge stiglo je i opadanje kosice, ošišali smo ga, ne znam što je bilo teže, gledati kako kosica opada ili ga ošišati, na početku je i taj dio jako težak, ali brzo shvatiš da je kosa najmanji problem, ona će narasti, najbitnije je da svako to dijete ozdravi.
Tako je i Luka postao mali ćelavac.
Teško je bilo biti prisutan za oboje djece, jedno vodi bitku za život, a drugo trpi razdvojenost od mame, brata…trebaju mamu jedno i drugo… Imali smo tu sreću da je suprug bio cijelo vrijeme s nama u Zagrebu pa smo se mijenjali za boravak u bolnici, trudili smo se koliko smo mogli da i jedno i drugo budu sretni i zadovoljni u toj cijeloj situaciji…
U devetom mjesecu je Luka operiran, izvađen mu je tumor zajedno sa bubregom, slijepo crijevo i sva limfna čvora.
Ono najteže je bilo kada je nakon operacije bio smješten na intenzivnu, tada smo ga mogli vidjeti samo sat vremena na dan. On onako malen na tom krevetu, sav u nekim cjevčicama, jedva govori, trudila sam se ne plakati pred njim, ali raspala sam svaki puta kada bi ga vidjela takvog sa tužnim pogledom.
Bila je jedna predivna sestra koja se jako lijepo brinula o Luki I ostale su naravno, ali nju baš moram izdvojiti. Ema me za vrijeme jednih posjeta pitala za Luku, kako smo otkrili da ima tumor, plakala je tada zajedno sa mnom…Osjećala sam nekakvo posebno olakšanje i sigurnost kada je ona bila u smjeni.
Nakon tri dana je Luka prebačen na odjel i tada ja mogu biti s njim, ne znam tko je bio sretniji, Luka, tata, Sara ili ja.
Koliko god je Sari bilo teško što nisam s njom toliko joj je bilo žao što je Luka sam u bolnici i brojala je dane s nama kad će mama otići kod Luke.
Luka je nakon operacije primio još četiri kemoterapije, ali kroz dnevnu bolnicu tako da smo sada napokon bili svi zajedno, nismo smjeli još za Vinkovce do kraja liječenja, ali nije nam bilo bitno, sretni smo bili da smo napokon zajedno.
Nakon tri mjeseca liječenja i života u Zagrebu vraćamo se svojoj kući, u Vinkovce.
Luka je danas veseli I razigran dječak, obavljamo redovne kontrole u Zagrebu koje prolaze uredno. Sada je prošlo već dvije godine od svega, Luka se ne sjeća baš puno toga, kada gleda slike sjeti se vrtića sa odjela I igranja što me veseli, a ono što ne voli vidjeti su slike na kojima nema kosu.
Svakom malom ćelavcu želimo da ozdravi, da se vrati svojoj kući!
Mama Ivana
"Krijesnica – udruga za pomoć djeci i obiteljima suočenim s malignim bolestima“ korisnica je institucionalne podrške Nacionalne zaklade za razvoj civilnoga društva za stabilizaciju i/ili razvoj udruge.
