Roditeljska priča: mama i lavić
“Naša priča
Kada ovakav put, ovakav roller coaster moraš svesti u nekoliko rečenica uvijek postoji mogućnost da izostaviš nešto bitno poput pregorenih kokica iz mikrovalne ili mirisa pečenih češnjovki u 22,00 sata J.
I naša priča krenula je kao i skoro svaka druga koja se dešava na Odjelu onkologije i hematologije dr. Mladen Čepulić pri Klaićevoj bolnici. Sretnu školsku klupu zamijenili smo bolničkim krevetom i suočili se sa strašnom dijagnozom. Vjerujte taj prvi nalaz PET CT-a u potpunosti sam pročitala tek 6. mjeseci nakon njegovog izdavanja. Strašna je činjenica bila da se vaš život sveo na iščekivanje. Iščekivanje nalaza, iščekivanje snimanja, iščekivanje operacije i onog najstrašnijeg nekog konačnog ishoda. Život je stao, ali samo nama. Ostali smo jedan na jedan, on i ja, a hodnici, sobe i mala kuhinja na Odjelu u kojima smo provodili svoje dane postali su naš dom, a djeca, njihovi roditelji, radni terapeuti, psiholozi, učitelji, liječnici i sestre naša nova Obitelj. Koferi koje smo kupili za neka sretna daleka putovanja prenosili su naše cijele živote iz doma na Odjel i tako smo živjeli punih 12 mjeseci. I bilo je teških, mučnih, strašnih trenutaka kada bespomoćno sjediš u maloj bež fotelji na razvlačenje i slušaš protok infuzije kroz pumpu. Bilo je suza od bola, od straha, od osjećaja koji vam prožmu čitavo tijelo. Ova bolest uzela nam je svaku mogućnost kontrole, upravljanja, inicijative i sveg onog čemu smo mi kao ljudi skloni i zapravo tek tada smo prepoznali ljepotu i svoju svrhu te preuzeli svoju ulogu bez pogovora.
Učili smo o lijekovima, postupcima, nuspojavama, kako pomoći svome djetetu, matematiku, hrvatski, čitati nalaze, kako disati, pojasniti, prezentirati, nevidljivo pustiti suze, kontrolirati osjećaje i učili smo kako biti hrabri ne zbog sebe već zbog njih jer te male glave nemaju kosu, obrve ni trepavica, ali imaju skener koji čitaju vaša srca i duše.
A moj dječak od male puslice postao je pravi lav. Bio je neustrašiv, nepokolebljiv, tvrdoglav i nepobjediv. Iako mu je bilo teško uvijek bi iznova našao snage za novu rundu igrica na Play Stationu, za zagrljaj, za društvenu igru ili zajedničko gledanje filma ( ponekad i do ranih jutarnjih sati).
I sad kad gledamo na sve to, uzeli smo i dobili najviše i najbolje što smo mogli. Najviše ljubavi, najviše poljubaca, najviše češkanja po leđima, najbolju masnu piletinu s mlincima i najbolju liječnicu na svijetu.
I tu smo. Naša borba nije gotova, ona traje i dalje, ali mi ljubimo život danas, prije svega dobrotu onih koji su s nama bili, a i dalje nas prate na našem putu. I sretni smo. Nismo ovo željeli, ali prihvatili smo naš put i pretvorili ga u priču o hrabrosti, jedinstvu obitelji i ljubavi. Kako bi P. Grašo rekao „….to ljubav je što se rijetko viđa i to je naša priča“
Budite hrabri i volite se, mama i lavić”
Ostale priče roditelja Krijesnica možete pročitati na našoj stranici “Priče roditelja djece oboljele od malignih bolesti”.
