Barbara Udovičić žena je velike znatiželje, britkog uma i rijetke spremnosti da vlastita iskustva, uključujući ona najteža, dijeli otvoreno. Profesorica psihologije i magistra ekonomije, novinarka, urednica i televizijska voditeljica desetljećima je poznata riječkoj publici, a ove je godine svojim objavama na društvenim mrežama doprla daleko izvan lokalnog medijskog prostora.
Bolest, odnosi, roditeljstvo, gubici, ljubav, razvod, psi… Barbara o svemu govori neposredno, bez uljepšavanja, katastrofiziranja ili forsiranja optimistične poruke. Iza njezinih riječi stoje znanje i bogato životno iskustvo, ali ne i potreba da drugima objašnjava kako živjeti, osjećati ili postupati. Ono što je proživjela dijeli kao osobno iskustvo, a ne kao uputu za tuđe. U online prostoru prepunom gotovih rješenja, tako je okupila zajednicu u kojoj ljudi mogu biti nesavršeni, pogriješiti, predomisliti se i otvoreno govoriti o onome što su prošli i putem naučili.
U Barbarinoj zajednici pronašlo se i puno nas iz Krijesnice. Bliske su nam životne situacije bez gotovih rješenja, u kojima učimo živjeti s neizvjesnošću, prihvaćati ono što ne možemo promijeniti i oslanjati se jedni na druge. Zato posebno cijenimo što je bliskost koju osjećamo prema Barbari dobila i jednu sasvim konkretnu dimenziju.
Uz svoje pse, Barbara je oduvijek osjećala sigurnost i razumijevanje za koje nisu potrebne riječi, a posebno su joj važni bili tijekom vlastitog liječenja. Nakon nedavnog odlaska njezine Berte pokrenula je „Bertino zrno“, humanitarni fond koji se puni prodajom njezine prve knjige „Bedra puna riže”. Prvih 5.000 prikupljenih eura odlučila je donirati Krijesnici i našoj Katki, koja redovito posjećuje i pruža podršku djeci koja se liječe na Zavodu za pedijatrijsku hematologiju i onkologiju „Dr. Mladen Ćepulić“.
Ta Barbarina odluka bila nam je povod da s njom razgovaramo o onome što joj je prethodilo. A razgovor smo započeli tamo gdje je, na neki način, počelo i „Bertino zrno“, s Bertom i Blažem i njihovom ulogom u jednom od najtežih razdoblja njezina života.
O njihovoj ulozi u tom razdoblju Barbara govori:
“Vrlo otvoreno kažem da su, budući da tad još nisam imala djecu, moja dva psa svakako bila jedan od razloga zbog kojih si utvaram da sam ozdravila. Kod kuće su me tada čekala dva štenca, Berta i Blaž, i ja sam prije svake operacije potpisivala papire za izlazak iz bolnice na vlastitu odgovornost, samo kako bih ih mogla prošetati.
Kad ste teško bolesni, odjednom se cijeli život počne vrtjeti oko nalaza, terapija, liječnika, operacija i pitanja na koja nitko nema siguran odgovor. A njih dvoje nisu ni znali da sam bolesna, samo ih je zanimalo jesam li došla kući i kada ćemo se igrati i maziti. Mislim da mi je upravo ta njihova potpuna nezainteresiranost za moju dijagnozu bila nevjerojatno ljekovita. Uz njih sam barem dio dana opet bila samo ja, a ne onkološka pacijentica.
Danas ih, bez ikakve zadrške, zovem svojim terapijskim psima, iako za to nisu imali nikakav službeni certifikat. No, imali su nešto što mi je tada bilo od neprocjenjivog značaja: razlog da ustanem iz kreveta i živim život koji je, bez obzira na sve što mi se događalo, svaki dan tražio da se nastavi.”
Iskustvo bolesti promijenilo je i njezine odnose s ljudima. To dobro poznajemo u Krijesnici. Od roditelja često čujemo da se nakon dijagnoze neki ljudi iz njihove blizine udalje, ponekad upravo zato što ne znaju što reći, kako se ponašati ili kako pomoći.
Barbara se tijekom vlastitog liječenja susretala s vrlo sličnim reakcijama:
“Tada sam prvi put ozbiljno shvatila koliko je ljudima teško biti uz tuđu bolest. Ne zato što im nije stalo, nego zato što ne znaju što bi sa svojim strahovima i bespomoćnošću. Neki su se udaljili, neki su me zatrpali optimizmom i objašnjavali mi kako moram samo misliti pozitivno, a neki bi me toliko često pitali kako sam da sam se nerijetko osjećala kao da više nemam nijedan drugi identitet, osim dijagnoze.
Nisu mi tada trebale nikakve velike rečenice. Zapravo, vrlo iskreno, najmanje su mi trebali oni koji će me uvjeravati da će sve sigurno biti dobro, jer to doista nitko nije mogao znati, zbilja sam loše stajala na životnoj kladionici tih dana. Trebali su mi oni uz koje život nije potpuno prestao biti normalan, s kojima sam mogla razgovarati o nečemu što nema veze s bolešću, smijati se, biti loše volje bez objašnjenja ili jednostavno šutjeti.
Danas imam puno više razumijevanja i za one koji tada možda nisu znali kako biti uz mene. Od ljudi često očekujemo savršenu reakciju u situaciji za koju ih nitko nikada nije pripremio. A podrška uopće ne počinje pronalaženjem prave rečenice, velika je stvar i ako ne pobjegnete samo zato što ne znate što biste rekli.”
Kada govori o tome što za nju danas znači biti podrška drugome, Barbara vrlo jasno odvaja vlastito iskustvo pacijentice od iskustva roditelja čije se dijete liječi: “Podrška ne mora značiti da znamo što treba reći. Ljudi koji prolaze kroz teško razdoblje uglavnom ne trebaju još jednu osobu koja će im objasniti kako bi se trebali osjećati, što bi trebali misliti ili kako bi se trebali nositi s onim što im se događa. Ponekad je dovoljno priznati – ne znam kako ti je i ne mogu ovo popraviti, ali mogu biti ovdje.
No, jako pazim da vlastito iskustvo bolesti ne pretvorim u uvjerenje da zbog njega razumijem iskustvo roditelja čije se dijete liječi. Kada sam se ja liječila, nisam još imala djecu. Dobro znam kako izgleda biti pacijent, ali ne znam kako izgleda stajati pokraj bolničkog kreveta vlastitog djeteta i željeti da možete zamijeniti mjesta.
Vjerujem da ipak mogu razumjeti nešto drugo – što pas može donijeti u prostor bolesti. Moji psi nisu mogli promijeniti moju dijagnozu, niti terapiju učiniti lakšom. Mogli su samo biti – psi. A meni je upravo to bilo neprocjenjivo.
Zato mi je Katkin posao toliko važan. Kada uđe u bolnicu, ona ne dolazi liječiti dijete i ne dolazi mu objasniti zašto mora biti hrabro. Ona samo dođe i, u prostoru u kojem se djetetov život sastoji od bijelih kuta, pretraga, terapija, igala i čekanja, na nekoliko trenutaka vrati nešto sasvim obično: dodir, igru i smijeh. Na tih nekoliko trenutaka, u taj sterilan prostor, ona opet vrati djetinjstvo.
Mojih pasa više nema, nedavno smo ostali bez Berte, i jako mi je bilo važno da ljubav koju sam od njih dobila ne završi njezinim odlaskom. Mali humanitarni fond „Bertino zrno“, koji se puni od prodaje moje prve knjige „Bedra puna riže“ nastao je upravo iz te potrebe – da ono što su mi davali godinama, na neki način nastavi živjeti i nakon njih. Prvih 5.000 eura prikupljenih u „Bertinom zrnu“ upravo sam zato namijenila Krijesnici i Katki jer mi je tu postojala neka lijepa zatvorenost tog kruga: psi koji su meni pomagali dok sam bila bolesna, danas, kada ih više nema, na svoj način pomažu da jedan drugi pas bude uz djecu koja prolaze liječenje.
I možda je upravo tu odgovor na Vaše pitanje o podršci: ne možemo uvijek nekome uzeti ono teško što mu se događa, ali možemo učiniti da barem nekoliko trenutaka, usred svega, ponovno izgleda kao život koji su živjeli prije toga.”
Na kraju ovog razgovora teško je dodati nešto što Barbara već nije rekla sama. Možemo joj samo zahvaliti na povjerenju i otvorenosti s kojima je podijelila dio svog iskustva, ali i na tome što je Krijesnicu i našu Katku odabrala kao dio priče koju kroz „Bertino zrno“ nastavlja pisati.
Draga Barbara, hvala od srca!
