“Najbolji način za pronaći sebe je izgubiti se služeći drugima.”
Mahatma Gandhi
“Najbolji način za pronaći sebe je izgubiti se služeći drugima.”
Mahatma Gandhi
Volonterstvo je jedan od najsnažnijih elemenata koji doprinose razvoju i oblikuju demokratske promjene u svakom suvremenom društvu. Davanjem svog slobodnog vremena, znanja i iskustava, entuzijazma i energije, građani tako značajno doprinose razvoju svoje zajednice i društva u cjelini. U današnjem svijetu orijentiranom na materijalno volonteri su zanimljiva skupina koja budi interes društva. Prema nekim istraživanja utvrđeno je da su studenti koji volontiraju unaprijedili su učenje. Unaprijedili su svoje akademsko znanje te socijalnu osjetljivost. Pored toga doživjeli su pozitivne promjene u aspektu osobnog rasta, samopoštovanja, samospoznaje i efikasnosti. Kod volontera starije životne dobi utvrđene su pozitivne promijene u zdravlju.
Volonteri Krijesnice svojim nesebičnim angažmanom pomažu u provođenju svih aktivnosti Udruge. Volontirati se može na odjelima s djecom kao Mladi Mentor, u Rehabilitacijskom kampu, pomoći pri pripremanju poklona za djecu za blagdane i važne datume, sudjelovati u javnim i volonterskim akcijama i sl. Naše volonterske snage jačaju i kroz mlade koji su u djetinjstvu liječeni od maligne bolesti, a sada se volonterski angažiraju u Udruzi. Zahvalni smo svim volonterima koji usrećuju našu djecu i njihove obitelji i pozivamo sve zainteresirane da se prijave za volontiranje u Krijesnici ?
Onda se pojavila Krijesnica i pomislila sam kako je sad vrijeme da se konačno odlučim, učinim nešto konkretno, korisno i drugačije. Htjela sam darovati svoje vrijeme nekome kome je to stvarno potrebno.
Na početku je u meni prevladavao strah, a s druge strane, ta velika želja. Kasnije se taj strah pretvorio u radost i nestajao je svaki put kada bih nogom kročila na odjel.
Za mene je odlazak na odjel i druženje s djecom puno više od volontiranja – to je mjesto koje je ispunjeno pozitivom, igrom, snagom, vjerom, nadom, smijehom, a kada smijeha i nestane, i dalje je to mjesto koje me svaki put iznova i istom mjerom oduševi te pokaže da je u životu bitno ostati pozitivan, a ne brinuti se oko nebitnih stvari.
I svaki put kada izađem s odjela prati me isti osjećaj ispunjenosti i sreće.
Možda sam poklonila djeci i roditeljima mrvicu svog vremena, ali oni su meni poklonili puno više od toga. Djeca su me naučila strpljivosti, odgovornosti, posvećenosti, maštanju, naučila su me kako gubiti i kako se veseliti, a roditelji što zaista znači biti jak.
Sad, kada bolje razmislim, znam da je Krijesnica bila taj pravi trenutak. Svaki tjedan obišla bih mališane na odjelu kako bi im uljepšala trenutak njihovog dana, a oni, ostali volonteri, osoblje bolnice i tim Krijesnice meni su uljepšali dio života – to je vrijednost volontiranja!
Veočić
Bosnić
Dječji osmijeh za sve naše probleme je pravi lijek,
A ti im svojim dolaskom smanjiš bolnički tijek.
Ta preslatka, mala, nevina bića,
U dušu ti se uvuku poput nekog tebi finog pića.
Kada pronađes put i uspiješ otvoriti njihovih srca vrata,
Vidjet ćeš – na životnom putu, s lakoćom tvoja prepreka će biti svladana svaka.
Za odlaske na odjel nikad požaliti neću,
Jer je taj čin mome životu donio veliku sreću.
Čoklo
Volontiranje na odjelu napunilo je moje srce za dva života.
Glavočić
Krijesnica mi je omogućila da, uz svoju regularnu obitelj, pronađem i svoju novu obitelj — a to su tete čistačice, medicinske sestre i braća s odjela, liječnici koji dolaze u vizite, ostali volonteri, dječica koja me uvijek pobijede u svim igrama i njihovi neizmjerno HRABRI roditelji.
Krtalić
Moje mišljenje o volontiranju je skroz pozitivno i u potpunosti ga podržavam, ako netko ima želju i volju prenijeti svoju pozitivnu energiju djeci kojoj fali samo društva, igre i zabavnog razgovora. Što se tiče kampa, mislim da je jako korisno za djecu da se druže i nauče neke nove stvari od svojih vršnjaka koji su imali slična ili ista iskustva prilikom liječenja od malignih bolesti, a i od nas voditelja i volontera koji se trudimo prenijeti im neke nove vještine, znanja i iskustva. Kako oni od nas dosta mogu naučiti,mislim da i mi voditelji isto možemo dosta naučiti od njih, samo to trebamo znati prepoznati!
Maras
Njezina je životna misao vodilja: „Ne možete primiti nešto što ranije niste dali!“
Kolar
Mladima Krijesnice pridružio sam se u listopadu 2013. iz razloga jer želim pomoći onima koji se suočavaju s malignom bolesti od koje sam se i sam liječio. Cilj mi je, prije svega, olakšati, osvijestiti povezati okolinu u kojoj se dijete oboljelo od maligne bolesti nalazi. Želim naglasiti kako su mi ostali volonteri jako puno pomogli da se snađem jer po prvi put volontiram, a neki od njih su mi postali i jako dobri prijatelji.
Za mene je volonterstvo jedno pozitivno iskustvo i općenito sam htio pomagati drugima na bilo koji način. Volonteri i drugi članovi udruge Krijesnica naučili su me kako postati bolja osoba te kako se probijati kroz život. Upravo iz tog razloga pozivam sve mlade da nam se pridruže kako bi se družili i pomagali.
Čujić
Na trećoj godini studija, u hodniku fakulteta gdje se nalazi volonterski kutak pronašao sam letak na kojem je pisalo da se traže volonteri na Kampu koji organizira Krijesnica. Dok sam čitao letak shvatio sam da posjedujem većinu kvaliteta koje su bile potrebne i odlučio sam se prijaviti. To je bilo moje prvo iskustvo da sam morao proći selekciju da bih volontirao. Takav pristup odmah me zaintrigirao. Kada sam upoznao Zorana M. i Zorana C. te ostale članove udruge i njihove volontere i vidio njihov način rada i njihov pristup onome što rade bio sam, malo je reći, oduševljen. Njihova predanost radu, organiziranost, odnos prema volonteru, poštovanje, zahvalnost itd. itd. do tada, za mene je bilo nešto neviđeno.
Još jedan razlog i nimalo nešto manje bitan, zašto baš Krijesnica je Kamp. Dok razmišljam kako da opišem Kamp i iskustvo vezano uz njega sve izjave i rečenice koje mi se vrte kroz glavu čine mi se kao klišeji i da mi nitko neće povjerovati na riječ. Reći ću samo da mi je to najbolje iskustvo do sada, ove godine sam bio 3. put na Kampu i da već sad razmišljam o idućem.
Lešković
Kao volonter Krijesnice imala sam priliku proširiti svoje znanje o malignim bolestima, mnogo naučiti od osoba koje su pobijedile malignu bolest, razviti zanimanje za temu psihoonkologije, steći nova poznanstva i iskustva, kvalitetno provesti slobodno vrijeme, činiti korisne stvari za druge, … i još mnogo divnih stvari zbog kojih bi sve ljude pozvala da volontiraju.
Šafarić-Vučko
Prvi puta sam se susrela s djecom Krijesnice na kampu u Fužinama prije desetak godina. Bila sam član tima Pustolovne akademije i naša je misija bila organizirati jedan pustolovni dan za sudionike kampa. Dok smo pripremali program, sastali smo se s dva Zorana koji s nevjerojatnom predanošću vode udrugu. Rekli su nam: „Sva su naša djeca provela barem godinu dana na liječenju. U bolnici su proveli barem jedan Božić, rođendan, majčin dan, očev dan,… Željeli bismo im na kampu pružiti mogućnost da obilježe bar neke od tih propuštenih dana. Vaš je Dan planeta Zemlje.“ Iako smo mi s velikom pažnjom i trudom osmislili program za obilježavanje tog dana na kampu, čudesna djeca i volonteri Krijesnice od njega su učinili čaroliju. Slavili su Dan planeta Zemlje punim srcima, postali su oblačići, listići, kapljice vode, vulkanske iskrice, ribice, bubice, grlili su stabla, surfali na listovima lopuha, spuštali se u tamu ledene jame, uživali u pustolovini i na kraju nam se zahvalili osmjesima i zagrljajima koje nikad neću zaboraviti. Bila je to ljubav na prvi pogled. I bilo mi je jako teško otići.
Zato sam se skoro svake godine vraćala u Fužine barem na taj pustolovni dan, a prošle godine sam ostala svih devet dana, kao voditeljica kajak radionice. I teta za pričanje priča za laku noć. I teta za sušenje kosa. I teta za slušanje, tješenje, grljenje, zezanje, plakanje, smijanje… Ukratko – teta za sve. Baš kao i sve ostale volonterke i stričeki – volonteri na kampu.
Ali, kako opisati taj nevjerojatan kamp? Kako opisati tu neopisivu djecu? Kako opisati sve ono što dajemo i dobivamo sudjelujući u njihovim životima, dijeleći njihove priče? Kako opisati njihovu radost, tugu, zagrljaje, maštu, snagu, razigranost, hrabrost i nevinost? I to moćno zajedništvo volontera, koji daju sve od sebe da tih nekoliko dana djeci učine nezaboravnima. Kao što ih to nama čine djeca Krijesnice.
Ungar
A upravo ta djeca, surviveri Krijesnice, daju sol i začin mom volontiranju. U Krijesnici je uvijek veselo, živo, stalni je pokret, svi su dobrodošli, stalno se događaju neke akcije i bez obzira moramo li ispuniti 3000 zahvalnica ili oribati stan poslije krečenja, svi se uključuju u rad. A meni, kao ipak maaalo starijoj, izuzetno imponira volontirati baš s tim mladima. Otvoreni su, spremni se nositi sa svojim dijagnozama, spremni su sve podijeliti s drugima; i iskustvo u bolesti, i znanje, i zanimljive događaje, i ljubav, i kekse. I mene su prihvatili otvorenog srca. U Krijesnici rade i volontiraju krasni mladi ljudi, tako da ni jedna akcija nije teška. Dapače, uz njihov entuzijazam i moje iskustvo, možemo realizirati do kraja bilo koji zadatak.
Tako da na kraju mogu reći samo jedno: život je lijep!!!
Drkulec
Lacko
Što se tiče mojih dosadašnjih iskustva u volontiranju mogu iznijeti samo pozitivne stvari. Ljudi koji rade ili volontiraju u udruzi su vrlo simpatični i pristupačni, s mnogima se da normalno družiti kako u samoj udruzi tako i izvan nje. Projekti su zanimljivi i nikad ne nedostaje vesele atmosfere. Od projekata na kojima sam dosada sudjelovao mogu navesti „Interliber“ na kojem se promovirala knjiga „Ljubav, medicina, čuda“ američkog onkologa Bernieja Siegela; projekt „Srednjoškolci“ kojem je cilj omogućiti srednjoškolskoj djeci koja su oboljela od raka odgovorajuću poduku i nastavu kako ne bi bili u zaostatku ili ponavljali razred; pakiranje zahvalnica donatorima; „Međunarodni dan djeteta oboljelog od maligne bolesti“ na kojem smo obilaskom od Cvjetnog trga preko Trga bana Jelačića i Tkalčićeve ulice osvještavali prolaznike uz podršku bubnjara na prisutnost raka kod djece. Prisustvovao sam na danu otovrenih vrata „Međunarodne konvencije mladih lječenih od raka“ na kojem isto tako dobre zabave nije nedostajalo.
Zadovoljan sam sveukupnim radom udruge i smatram da bi svatko tko je sposoban trebao svoje slobodno vrijeme iskoristit na način da pomogne ostalima kroz radu ovoj ili sličnim udrugama.
Vrbanec
Moj susret s Krijesnicom je započeo davno…dok još nije bilo prave udruge, prije skoro 17 godina….na hodnicima onkologije.
Naša prva kćer Antonija Rafaela je bolovala od zloćudne bolesti. Liječenje je dugo trajalo i nije završilo ozdravljenjem nego njezinim odlaskom u Nebo. Suprug i ja smo pokrenuli humanitarnu akciju za onkologiju uz pregršt naših prijatelja koja se zvala “Antonija i prijatelji” (2000. god. opremljena je i obnovljena onkologija, doniran prvi stan za roditelje od Gradskog poglavarstva itd.)…i da sad ne nabrajam sve što se odvijalo i sva dobra djela poznatih i nepoznatih divnih ljudi koji su podržali naše akcije…slomilo me to što nas je snašlo, ali sam znala da naša Antonija i dalje živi kroz svako dobro djelo za drugu oboljelu djecu.
Trebalo mi je skoro 5 godina da se odlučim volontirati s djecom koja su me podsjećala na vlastitu tragediju. Zorana Mitrovića sam do tada susretala na najneobičnijim mjestima….u tramvaju, u banci, na putu prema doma…Svaki put se pojavio kad sam najmanje očekivala i svaki put bi razmjenili tužna iskustva iz bolnice i ne bi mogli prestati pričati. Uvijek je imao osmjeh na licu i otovoreno srce i pravu riječ za mene. Onda je uslijedio poziv za moj prvi ljetni kamp u Fužinama. Bio je to Zoran Cipek! Vrckav, ali odrješit, kao i uvijek..doslovno kao da mi je naredio da dođem…šalim se!..Bojala sam se odlaska, no zaintrigrirao me rečenicom da ću im pomoći s djecom, ali da ću pomoći i sebi….da će mi kamp biti terapija.
O kako je imao pravo! Nisam ni sanjala što me tamo čeka! Mislila sam da ću samo plakati svih 7 dana provedenih s ozdravljenom djecom. I što ću ima ja onda takva?!
A kad tamo? Dočekalo me veselje, smijeh, optimizam, vjera u život, prekrasni ljudi, avanture s našim Pustolovcima, dječja cika, zahvalnost za dar života, zajedništvo u volontiranju, zajedništvo u dobru, zajedništvo u pomaganju i nikome ništa nije bilo teško! Djevojčica bez dobrog dijela kuka se neustrašivo verala po strmoj stijeni…dječak bez jedne ruke je nosio mlađe od sebe hodajući po užetu…druga djevojčica s jednom kraćom nogom je naučila igrati košarku itd. itd…sve sama čudesna iskustva!
Bila sam “teta za sve” u 8 ljetnih kampova. U nekima i s vlastitom obitelji (kad se snimao film “Djeca Krijesnice”)
Bilo je tu toliko toga…i radosti i suza…ali ono što me najviše oduševilo je bila spoznaja da postoje ljudi koji slično razmišljaju, da postoji radost nakon patnje, da postoji veselje i kad ti je najteže!
Da postoji zahvalnost za drugu pruženu šansu i za zdravlje! Time su ta djeca doslovno zračila!
To je ono što me nadahnjivalo! To je ono što me vraćalo sebi samoj! I svaki put bi osjećala da je i veseli duh naše pokojne kćeri sada tu! To je bila moja oaza mira i ljubavi!
Ta djeca…te male Krijesnice…svijetle svojom toplinom i hrabrošću svima! Tako je bilo, tako će i biti. Oni su naši mali, a zapravo veliki životni učitelji!
Krijesnica je odigrala veliku ulogu u mom životu. Mi smo pomagali koliko možemo i stignemo.
Bit će toga još! Ne sumnjam!
Ja se i dalje veselim malim stvarima u svom životu i smatram da je život lijep bez obzira na probleme koje svi nosimo. Radim s djecom kao logoped i uživam sa svojom obitelji, sa svojim mužem i troje zdrave djece! A kad još malo narastu…i oni će, ako Bog da, maminim i tatinim stopama…volontirati za Krijesnicu!
Knjaz