Priče Mladih Krijesnice

Kao djeca u osnovnoj školi, jedna od prvih stvari koju naučimo na prirodi i društvu jesu godišnja doba i njihova izmjena. Od mirisnog proljeća u punom cvatu, užarenog ljeta, zlatne jeseni pa sve do bijele, hladne zime i škripavog snijega pod nogama. Sjećam se jednog od takvih sati baš kao da je sada ovdje. Sjedila sam u učionici sa šarenim zastorima i žutim vratima. Na tada za nas ogromnim žutim vratima, na malenome kartončiću pisalo je „1. A“. Bio je to krasan razred. Voljela sam ga. Istinski sam voljela svaki od tih zidova koji su okruživali mene, još 27 druge djece i visoku plavokosu ženu, plavih očiju i blaga pogleda upućena nama, baš kao da smo njezina djeca. Nerijetko smo ju doživljavali kao majku, a niti ona nije skrivala majčinsku naklonost i ljubav prema nama. Bili smo prava skladna obitelj. 27 djece i jedna silno voljena učiteljica. Voljela sam sate prirode i društva jer je gradivo, kao i u sadašnjoj biologiji, bilo vrlo i doslovno opipljivo i otprije poznato. Već spomenuta godišnja doba bila su jedna od prvih stvari koje smo u ilustriranim udžbenicima povezivali sa stvarnim svijetom; plavo more i sladoled koji samo što se nije otopio s ljetom i krupne pahuljice savršene građe sa zimom. Već sam tada osjećala da sam daleko drugačija od drugih. Po klasičnom običaju osnovnoškolskih, ne baš izrazito kreativnih pitanja koja se zadrže sve do osmoga razreda, jedno od njih je bilo formirano tako da od njih četiri (godišnja doba) izaberemo najdraže.
Uvijek sam to smatrala diskriminacijom favoriziranja (iako ovaj pojam ne postoji), jer te takva pitanja ne potiču da kažeš što voliš ili ne voliš, nego da u svemu nalaziš ono što ti je draže, odnosno, u ovom slučaju, zapravo je fokus stavljen na onu grupu koju nisi izabrao, na ono što si eliminirao, odnosno, na ono što ti je manje drago i tako te tjeraju da u svemu pronalaziš nešto čemu ćeš naći manu. Nešto zbog čega ćeš to staviti na listu “manje dragih stvari”.
Kako bih, od četiri godišnja doba u kojima moram živjeti, raditi i postojati, mogla odabrati koje najviše volim? Odnosno, gurnuti ostala tri po strani kao da će nam kojim slučajem, ako im se približimo, prenijeti kakvu bolest.
Puno je toga vrtjela po sebi ta moja mala smeđa glavica. Nerado, u sebi sam napravila kratku eliminaciju prema događajima u godišnjim dobima, a čak se i sada sjećam prema kojim kriterijima sam ih razdijelila – ljeto je bilo odlično jer tada nema nastave i idem na more, ali ne volim vrućinu i glavna sam hrana komarcima, dakle, ljeto otpada. Na proljeće se ne događa ništa zanimljivo pa o njemu nisam niti razmišljala, a jesen sam, zbog početka nastave odmah gurnula po strani. Zima je od početka stršala kao najbolji ponuđeni odgovor. Volim hladnoću, obožavam snijeg, a k tome, čak imamo i period u kojem nema škole. Bolje godišnje doba nisam niti sama mogla izmisliti.
Dovoljno, možda koji decibel i previše glasno, odgovorila sam da je d) zima, moj konačan odgovor.
Dva ne baš previše velika smeđa oka koja me i dalje krase, naprosto su se dvostruko raširila kad sam shvatila da sam jedino ja odabrala zimu kao najdraže godišnje doba.
Tada sam se osjećala čudno kao jedina koja strši, no mislim da, čak i da mi se nekim slučajem zima kao takva kroz godine prestala sviđati, vjerojatno bih ju nastavila hrabro imenovati svojim najdražim godišnjim dobom samo zato što sam zavoljela to svoje iskakanje iz mase koje sam kao dijete, godinama pokušavala zatomiti.
To se nije dogodilo i nikada nisam prestala voljeti zimu, a kada sam proširila svoj krug ljudi (u to vrijeme djece) s kojima sam se družila, vidjela sam da nisam baš toliko egzotična vrsta.

Barem po pitanju godišnjih doba.

2011. godine u to vrijeme krenula sam u treći razred. Oko mene više nisu bili šareni zidovi, a kroz velika, sada plava vrata, prošla sam tek jednom i to sredinom ljeta. Oko mene su bili bijeli, sasvim mrtvo sumorni zidovi koji, iako vrlo tihi, pričaju priče koje ne želiš čuti. Priče koje su znali nisu bile njihove već su, poput nijemih svjedoka, sasvim nezainteresirana, kruta, hladna i obješena lica gledali sve što se događa, promatrali bi svakoga od onih tko bi prošao kroz ukleti hodnik prvoga kata, slušali bi njihove krike u svojoj tišini, bez da puste ijednu jedinu riječ. Svjedočili bi poput kakvih izdajnika, kako se na aparatima pokraj ćelavih glava pojavljuje ravna crta i ne bi pustili ni glasa, ni suze. Ništa.

Iako su pumpe na koje je svatko od nas bio prikopčan, bile glasni, dosadni i bolni podsjetnik na surovu stvarnost, zidove sam mrzila više.

Mrzila sam te blijede, zloguke proroke koji su naviještali smrtni čas svakome od nas.
Mrzila sam njihov bijeli glas koji sam mogla čuti.
Mrzila sam njihovu grozomornu statičnost koja je disala nekim jezivim tonom.
Mrzila sam njihov mir usred toliko kaosa.

Te jeseni, imala sam vremena na pretek za razmišljanje. Čitavi period svog liječenja činilo mi se kao da sve oko mene stoji. Jedino su moje misli trčale i rojile se u nekom obliku nalik spirali.

Razmišljala sam o puno toga, ali mi se tu i tamo, u naletu velike dosade, znala potkrasti misao o tome što mi je od čega draže.

Kako sam već rekla, nisam voljela odvajati draže od onoga manje dragog, ali to je vjerojatno bilo jedino preostalo u čemu nisam do toga trena ostavila tjedne svojih misli pa sam se prepustila svijetu razdvajanja dražega od onoga manje dragog.
Krenula sam od najtežeg; razvrstavala sam u glavi one draže od manje dragih pretraga i shvatila da to baš neće ići, jer niti jednu od njih nisam mogla svrstati na lijevu stranu na kojoj sam, na imaginarnom papiru u glavi, držala one draže pojave, predmete i ljude.
Kemoterapije sam nekako uspjela razvrstati pa sam tako pod one „draže“ stavila terapije koje su zahtijevale najmanje vremena koje moram provesti u bolnici. Među one najgore sam stavila „asparaginazu“ na koju sam imala alergičnu reakciju i „doksorubicin“ koji sam jednostavno zvala „crvena“ jer je bio iritabilno radioaktivne crvene boje. Iako je većina ljudi povraćala od kemoterapije, a osobito od onih crvene boje, ja sam u svoja dva liječenja povratila svega tri puta, od čega je jedan bio zato što sam se, najprostije i najtočnije rečeno prežderala pod utjecajem visokih doza „deksametazona“. Crvena kemoterapija, doduše nije bila lako podnošljiva.
Stvarala mi je u ustima okus metala i užeglog ulja i činila me izrazito umornom.

Kad sam prvi put izašla iz bolnice, bila je sredina rujna i nisam vjerovala očima koje su mi zorno prikazivale da drveće više nije onakvo kakvim sam ga se sjećala otkako sam završila u bolnici.
Posvuda je jesen već bila uznapredovala, a ja nikako nisam mogla doći k sebi od činjenice da je život zapravo, sa mnom ili bez mene, nastavio dalje.
Nije me čekao.
Nisu me čekala niti godišnja doba pa da u njima uživam i gledam dan po dan njihov prijelaz i postepeno žućenje lišća koje čeka prvi vjetar da ga obori na tlo.
Nije me čekala niti studena zima koja je te godine bila izrazito jaka.
Tek me negdje početak proljeća pričekao.

Dvije zime kasnije, vrijeme je ponovno stalo, ali nije bilo osobito puno snijega da bih mogla napisati duboku rečenicu poput „U dubokoj bjelini snijega, u nikad hladnijem siječnju moga života, izgubio se moj smijeh, a otisci crvenih čizama po kojima su me mnogi znali, više nisu vodili do sanjkališta na najvišem brijegu, već do sterilne, strahom ispunjene prostorije u kojoj su nevjerica, panika i suze velike poput djetinjih snova ispunjavale svaki kutak.“ Zaista je i bilo tako, osim količine snijega koju sam pretvorila u hiperbolu. Volim hiperbole. Osim u medicinskom smislu, naravno.
Ponovno sam imala vremena na pretek u svojim razmišljanjima koja su me, što sam više vidjela, znala i bivala starijom, progonila kao vrag grešnu dušu.

Tada kao starija, u glavi sam vrtjela neke teže teme i neka pitanja na koja nitko nema odgovor. Činilo se kao da su jedina pitanja koja su se tada pojavljivala bila upravo ta na koja ne postoji odgovor ili je barem ljudima nepoznat. U vrtlogu beskrajno teških i razarajućih tema, vratila sam se onoj jednostavnijoj. Vratila sam se na pitanje s početka ove priče i ponovno, kao u prvome razredu, razmišljala o tome koje mi je godišnje doba draže i koja boja djeluje sretnije.
Iako je zima i dalje u srcu bila broj jedan, rekla sam samoj sebi da se za nju ne mogu odlučiti, budući da je ovaj put donijela toliko zla.
Nisam imala odgovor na to pitanje.
Vrijeme je odmicalo, a meni je po već viđenoj shemi, narasla kosa i pozdravila sam se sa bolničkim liječenjem.

Prošle su godine, a ja sam sada na poziciji maturantice, na poziciji za koju sam imala male nade.

Oni koji znaju o čemu govorim, shvatiti će da pri tome ne mislim na da nisam planirala završiti srednju školu ili fakultet. Oni koji nažalost razumiju o čemu govorim, znaju da ja, kao niti ostala djeca, nisam imala privilegiju planirati budućnost jer je budućnost, na mjestu na kojem sam bila, jedan lijepi san kojeg rijetki uspiju sanjati.
U mojoj, pomalo proročki nastrojenoj glavi, određenim dijelom bila sam uvjerena da se srednja škola neće dogoditi i da će moj san završiti prije nego što se to dogodi, ali na sreću, ovaj put rado priznajem da sam bila u krivu.
Ovih dana sve o čemu razmišljam je matura koja me čeka prije početka ljeta i u hrpi teških pitanja na koja odgovore nalazim u knjigama i mehanički na njih odgovaram, među raznim papirima, pronašla sam žućkastu ceduljicu na kojoj je pisalo pitanje „Koje ti je godišnje doba najdraže?“ i u trenu, vratila sam se u neka bezbrižnija vremena.

I dalje nisam pobornik razdvajanja „dražih“ od onih „manje dragih“ pojava, ali sasvim sigurno, bez imalo sumnje mogu dati odgovor da je jesen postala moje omiljeno godišnje doba. Čak vam mogu reći i svoj najdraži mjesec, ali i dalje ne mogu odgovoriti na to koja je boja najveselija.
U drugu ruku, puna pouzdanja u to, mogu vam reći koja je boja simbol najveće snage.
Boja zlata, meda, boja jesenjeg, još uvijek toplog rujanskog dana i žutog lišća koje ti govori dok po njemu hodaš.
No, nije ova boja, niti ovo godišnje doba vezano samo za prirodne pojave.
Jesen krije u sebi jednu prekrasnu, prekrasnu priču, stvorenu od milijuna pojedinačnih pripovijetki o jakosti slabih, smijehu uplakanih i hrabrosti uplašenih.

Zlatna boja u sebi nosi i nimalo ne skriva sve početke i krajeve bitki malenih heroja; ovih na zemlji i onih koji se diče zlatnim krilima.
Zlatna boja satkana je od svih zlaćanih, neopisivo hrabrih srdaca, njihovih uspona i padova.
Od svakog djetinjstva koje je prerano prekinuto i zamijenjeno nekim životom koje niti jedno dijete ne bi trebalo vidjeti niti u najgorim noćnim morama.
Satkana je od njihovih suza i strahova. Trenutaka u kojima su bili jaki i onih u kojima su, da bi postali jaki, prvo bili dovedeni do jednosmjerne ulice u kojoj nisu imali izbora nego li biti jakima.

Sačinjena je od svih strahova, molitvi, suza isplakanih u tišini i vjere njihovih roditelja.
Zlatna boja istkana je od svih dječjih nadanja, velikih snova i malih sanjara – onih poput mene koji su dobili priliku živjeti san i onih koji su usnuli ovijeni zlatom i probudili se u vječnom snu sa zlatnim krilima.

A za najdraži mjesec me nemojte pitati.

Pronađite ga u zlatnim srcima sve hrabre djece i u jesenjem šumu krošnji.
Pronađite ga u zlatnoj vrpci.
Zbog svakog prerano prekinutog djetinjstva zbog raka, zbog svake suze i straha, zbog svakog para zlatnih krila, – posveti ovaj mjesec malenim borcima, malenim, zlatnim borcima