Naše priče
Pročitajte priče naše djece, mladih, roditelja, volontera i svih ostalih korisnika i podržavatelja rada Krijesnice.
Ako imate priču koju želite podijeliti s nama, pošaljite nam je na e-mail adresu krijesnica@krijesnica.hr .
Zahvalnost, Barbara Vukas
Ne znam je li do toga što nam je karantena popila svu kreativnost ili zaista obilujemo nekreativnim ljudima koji smišljaju vrlo kreativne psovke.
Ali zaista, sve što ovih dana možemo raditi jest sjesti i razmišljati. Ne moramo čak ni to, možemo i samo sjediti. Možemo leći i čekati da vrijeme prođe.
Pri samoj pomisli na ono što se događa izvan mojih vrata, naježi mi se koža i to ne u onom ugodnom smislu, kao kad poslušaš neku dobru pjesmu koja te prožme cijelog i odvede u sasvim novu dimenziju, o ne.
Nisam stigla shvatiti kojom brzinom se moj lijepi grad, moja državica i čitav planet uspio pretvoriti u horor-film, nisam stigla shvatiti u kojem trenutku su mojim ulicama zavladale scene apokalipse.
Iako ovako mlada mogu reći da sam se nagledala užasnih stvari, ovakvu vrstu užasa gledam po prvi i, nadam se, posljednji put.
Kakvo nas je ovo zlo snašlo?
Da mi je netko početkom ove godine rekao da će za koji mjesec izbiti pandemija, rekla bih mu da je potpuno lud, ali, poprilično je nevjerojatno kojom brzinom se stvari mijenjaju.
Poprilično je nevjerojatno kojom brzinom nam situacija izmiče kontroli.
Poprilično je nevjerojatno koliko smo bili uvjereni da smo gospodari svemira.
Glavna nit zbog koje i pišem ovo još se ni izdaleka ne vidi jer jednostavno ne postoje mala vrata kroz koja bih ju mogla uvesti u ovo.
Moja nit treba velika, zaista velika vrata na koja se svraća sva pažnja ovog svijeta, jer te niti vode do predivnog klupka koje je dragocjenije od sveg zlata na ovome svijetu.
Pokušat ću ovako.
Nezahvalnost.
Prva točka neka bude naša nezahvalnost.
Ona površinska u kojoj ćemo odgojiti dijete da kaže „hvala za sladoled“, ali i ona dubinska u kojoj ćemo biti zahvalni na novome danu, jutru, hrani koju imamo na stolu i tako dalje.
Polako ide i deveta godina otkako sam upala u jedan svijet koji je postao moj.
Ne dio mog svijeta, ne dio pored mog svijeta, nego moj svijet.
Ljudi u njemu nisu bili ljudi u prolazu i ljudi s kojima sam trenutno u istoj situaciji, nego ljudi s kojima sam dijelila svoje najteže i najintimnije trenutke, jer, što je intimnije od toga da gledaš nekoga kako povraća žuč, zove upomoć i slušaš njegove jecaje u snu?
Imam osjećaj da sam se fizički odmakla od bolnica i ljudi koji su ondje bili, ali isto tako osjećam da taj svijet još uvijek nije izašao iz mene. Ne bih ni voljela da se to dogodi jer je upravo on odgovoran za to kakva ću, uskoro, žena postati.
Nisu to samo prolazni dani i mjeseci u kojima upoznaš nekoliko ljudi pa im se poslije javiš za Novu godinu i mahneš im na cesti. Ondje se nisu gradili prizemni odnosi…
Ondje, gdje je vrijeme stalo, po nekom ključu, upoznala sam ljude s kojima ću imati čvršći odnos nego li sa vlastitom rodbinom. Nevjerojatno je to koliko bol poveže ljude.
Kad plače onaj do mene, ne mogu se ni ja radovati, kad se smije, naravno da ću se i ja s njim smijati!
A kad… umire, kako ću ja živjeti?
Teška su to pitanja bila za devetogodišnju djevojčicu, a i ostala za sedamnaestogodišnju djevojku.
Nezahvalnost. Koliko je samo tvrdokorna. Koliko je samo bolna.
Koliko se samo teško miče iz našeg bića.
Mislila sam da će barem ljudi bliski meni nakon mojih borbi shvatiti pojam zahvalnosti i njegovati ju bolje nego što to čine drugi ljudi, ali prevarila sam se.
Čak ni ja sama, koja sam više puta život dobila, a ne po nekim zaslugama zaslužila, često se mučim s pojmom zahvalnosti.
No, sada vidim da sam se i ja sama s godinama odmakla od njezinog pravog značenja.
Prekrižim se prije spavanja, prekrižim se kad ustanem, no, primjećujem da to nekada radim iz čiste navike.
Zahvalim za novo jutro, ali nemam vremena razmišljati o tome kolika sam sretnica što sam otvorila oči, jer život upravo prolazi kraj mene, a ja moram, najbrže što mogu, uskočiti u njega i pripaziti da mi ne promakne još koji dan, jer sam već previše vremena izgubila sa svojom ćelavom glavom.
Smatram da je to u redu. Zaista nemamo vremena sjediti na krevetu i dubinski promišljati o tome koliko smo sretni što nas noćas nije pokosio meteor, no, postoji jedna druga vrsta nezahvalnosti koje se zaista bojim, a to je svjesna nezahvalnost.
To je svjesno nanošenje zla ljudima oko sebe, to je svjestan stav „meni je dobro, meni ništa ne nedostaje“.
Srce mi se stisne i ruke mi zadrhte od prokletstva samodostatnosti i neosjetljivosti u toj jednoj jedinoj rečenici koja sve više i više uzima maha i vlada mnogim umovima.
Ova bolest što hara ulicama i odnosi na tisuće života nam želi dati još jednu šansu da promislimo koliko smo zaista sretni što nismo jedni od oboljelih, što nismo jedni od ljudi na respiratoru, što nismo jedna od ugroženih skupina.
Ova bolest nas podsjeća na dane u kojima smo bili sami sebi dovoljni i bilo nam je ispod časti pomisliti kako se osjeća osoba do nas jer je nama bilo dobro.
Aaa! Tu smo dakle! Bilo je dobro dok je nama bilo dobro?
Koje li sramote!
Strahota je jer smo mi ugroženi, je li tako? Strahota je jer su naši životi u pitanju, je li tako? Strahota je, jer su naša djeca ugrožena, je li tako?
I evo ga! Nije nam trebalo puno pameti ili vremena da shvatimo da samo dižemo paniku i dramu oko toga kada smo mi i naša djeca u pitanju.
Nije nam trebalo puno da shvatimo da, dok god je naše dijete rumeno i debelo, nema te osobe i te brige na koju bih ja pomislila pa čak i ako do mene netko umire od gladi. Zašto? Zato što je meni dobro, zato što je mome djetetu dobro i ništa drugo i nitko drugi nije važan osim mene.
Čak i ako ne razmišljamo točno ovim riječima, one se nalaze negdje u nama, preformulirane, izmijenjene, s drukčijim interpunkcijskim znakom i s istim značenjem.
Nije nama stalo do svijeta, nama je stalo do nas.
Žalosna sam kad shvatim da u svemu ovome opet čuči vlastita korist i briga za vlastitu stražnjicu.
Nije ovo samo od sada. Ova priča se proteže godinama prije nego što sam ja ugledala ovaj svijet, ali to ne znači da ju moramo nastaviti prenositi s koljena na koljeno pa tako do kraja svijeta i vijeka koji se čini da je taman ovdje, iza ugla.
Žalosna sam, ne zbog sebe, nego zbog svih ovih prekrasnih ljudi koje sam imala u srcu dok sam ih gore spominjala kao niti. Žalosna sam, ne zbog sebe, nego zbog svih beskrajno prekrasnih niti koje su me ponukale da napišem ovo, a već dugo nisu ovdje.
Žalosna sam što nitko ni ne pokušava shvatiti ono kroz što sam prošla ja i na tisuće druge djece.
Žalosna sam što ljudi zaista ne znaju koliko su sretni što se nisu probudili sa sumnjivom glavoboljom i tamnim modricama po tijelu. Ljudi zaista ne znaju koliko su sretni što nisu morali smirivati um, a s druge strane što znači biti u stanju izravne pripravnosti i spremnosti na sve, jer možeš slutiti da nalaz magnetske rezonance ili krvne slike neće biti dobar.
Ljudi zaista ne znaju koliko su sretni što ne moraju gledati kako osoba u zrcalu postaje netko koga ne poznaješ i koga se bojiš, oni ne znaju kako je to nositi se s tim da ti nisi ti, da tvoj život nije isti i da su nova jutra više nego upitna.
Zaista se vidi da se neki ljudi nikada nisu morali bojati nove noći i svega što ona donosi. Neki ljudi nikada nisu slušali jauke i zapomaganja ljudi koji su u istoj situaciji kao ti, a ti ne možeš učiniti ništa drugo nego pitati se „jesam li ja sljedeći?“
Neki ljudi nikada nisu morali brijati glavu vlastitome djetetu ili im pridržavati posudu u koju su po dvadeset i prvi put danas povratili. Nisu morali gledati kako se njihovo dijete pretvara u živućeg kostura s još nekoliko poznatih crta lica i nisu morali noću slušati diše li.
Neki ljudi nikada neće shvatiti koliki su sretnici što nisu morali izgraditi posljednja sjećanja na svoje prijatelje i neke majke nikada neće shvatiti kako je to poljubiti svoje dijete po posljednji put i to se zaista vidi.
Neki ljudi nikada nisu saznali što je to živi, pravi strah za vlastiti život ili za život svoga djeteta, jer da jesu, ja ne bih imala razloga pisati ovo.
Da su upoznali tamu i bol koju sam ja upoznala, da su upoznali suze i prazninu koje su mnoge majke upoznale, svijet bi bio svjetlije mjesto. Svijet bi bio bolje mjesto.
Ne govorim da su neki ljudi krivi što su sretni pa se nisu susreli s pravim problemima u životu, samo govorim da bi onda poznavali život mrvicu bolje nego što to sada rade.
Zanimljivo je to kako, da bi dao svjetlo ovome svijetu, prvo moraš proći kroz neizmjernu tamu.
Da bi znao što je radost novog jutra, prvo moraš shvatiti što je strahovanje od večeri koja dolazi.
Da bi znao što je život, moraš osjetiti dašak smrti.
I zato govorim da bi svijet bio bolje mjesto.
Da bi zaslužio da osobu s istim bezobraznim stavom kao što je tvoj bude briga za tebe, prvo moraš pomisliti na jednu ucviljenu i slomljenu majku, koja vapi za svojim djetetom.
Zašto nam se ovo sve događa?
Možda upravo zato što nismo marili za djecu koja u Africi umiru od gladi, možda upravo zato što nismo marili za djecu koja proživljavaju traume nasilja u obitelji.
Možda upravo zato što nismo marili za to da se u ovome trenutku, dok mene nije briga za ostatak svijeta jer je meni dobro, jedna majka upravo oprašta od svog jedinog čeda, možda zato što se nekome upravo u ovome trenutku srušio cijeli svijet i ugaslo mu je i posljednje posljednje ufanje.
Da bi svijet ponovno zaslužio ljubav, prvo mora ispraviti neke greške učinjene pri onoj pomisli „meni je dobro“, jer, mislim da smo upravo vidjeli kako to „oni“ može postati „mi“ i kako cijeli svijet može, poput domino efekta, upravo ovime dovesti samoga sebe do ruba propasti.
Zato ljudi poput onih s kojima sam dijelila jedan zatvoreni svijet nikada neće izgovoriti rečenicu „meni je dobro, a za druge me nije briga“.
Ti ljudi dobro znaju da se neizmjernom brzinom ti možeš pretvoriti u tog drugog.
Ti ljudi dobro znaju da novo jutro ne mora doći i da sutra nije obećano.
Ljudi koji su sa mnom dijelili jedan cijeli, skriveni svijet znaju cijeniti one rijetke trenutke sreće bolje nego itko.
Ljudi koji su sa mnom plakali znaju cijeniti i smijeh i suze.
Ljudi koji su jednom sa mnom hodali po istom putu znaju cijeniti i život i smrt.
Život u svoj svojoj težini i muci i smrt u svom svojem sjaju.
I zato će nerijetko ljudi poput mene, ljudi koji su cijelim svojim bićem svjedočili najcrnjim stranama života, biti upravo oni s najviše zahvalnosti i sreće kojom zrače.
Zato će srca koja su osjetila najviše nepravde biti najzahvalnija, a ona koja su osjetila najviše straha, bit će ona koja se najviše smiju.
Barbara Vukas, članica Mladih Krijesnice (05.05.2020.)
IVANA SANSEVIĆ: Dvije godine živimo u samoizolaciji zbog Reljine leukemije, nemojte kukati nakon 14 dana
I naravno da je strašno ovo što živimo danas, uistinu jest. Svijet je utihnuo i prestao funkcionirati privremeno. Ima tu nepregledni niz potencijalno opasnih posljedica koje aktualna situacija donosi. Umiranje jednog dijela ranjive populacije, starih, bolesnih, potrebitih, kolaps zdravstva, niz restrikcija, gašenje ekonomije, gubitak radnih mjesta, strah za egzistenciju, kontroliranje prava i osobnih sloboda.
Moja je glavna bojazan posljednjih tjedana potencijalni kolaps zdravstva koji se već dijelom događa. Kolaps u kojem će bolesnici s nekim drugim dijagnozama umirati, ne od virusa, već kao kolateralne žrtve. Kolaps u kojem dijete od 14 godina zbog upale slijepog crijeva i potencijalne zaraze, prva bolnica neće htjeti/moći pregledati. U kojem bolesnici u aktivnom liječenju dobivaju odgode terapije, iako su daleko ugroženiji od svih nas kojima prijeti “samo” zaraza. Tu nastaje frka, barem kod mene. Frka da sustav neće adekvatno zbrinuti moje dijete. Da će od te kontrolirano nametnute histerije biti promašeni prioriteti. Da će sustav da bi sačuvao većinu, nauditi nekoj manjini. Da će se na “našim” doktorima iz Klaićeve, koji i inače rade van svakih normalnih kapaciteta, i kojima su nasušno potrebni bolji uvjeti, ova situacija prelomiti na leđima. To je moja briga. A karantena, borba za egzistenciju, manjak slobode… pa to je ionako naš lifestyle posljednje dvije godine.
Mi, naime, već dvije godine živimo u izolaciji, ne baš ovakvoj restriktivnoj kao što je ova virusna. Našem je Relji prije točno dvije godine dijagnosticirana leukemija. Detalji su nevažni, no zanimljivo mi je iz ove perspektive DANAS kako je jedna od činjenica koja je u trenucima spoznaje bolesti najviša boljela, bila trajanje liječenja – dvije godine aktivno, tj. bolnica u trajanju od 6 do 10 mjeseci + život na terapiji u izolaciji još minimalno 1,5 godinu. Život u izolaciji zbog terapije imunosupresivima. Sjećam se da mi je taj pojam izolacije bio nepojmljiv, toliko svjetlosnih godina udaljen da mi se činilo da mi se ruši cijeli dotadašnji svijet i koncept života koji sam poznavala.
Sada mi se čini da je zapravo bilo stanje šoka jer sigurna sam da mi je puno teža informacija za procesuirati bila da mi dijete boluje od maligne bolesti. Sjećam se točno tog vikenda, dok sam sestri na telefon plakala jer nisam znala kako ćemo živjeti u izolaciji. A vjerojatno sam plakala jer nisam bila sigurna hoćemo li uopće (pre)živjeti. Vrlo brzo izolacija više nije bila fokus, promatrala sam samu sebe izvana i pitala se kako se svijet zapravo uspio toliko izokrenuti da sam ja, baš ja, ja od svih, postala majka djeteta sa malignom bolesti? Jer znate kako to ide, sve loše uglavnom se dogodi nekom drugom. Drugom umiru roditelji, drugog zlostavljaju na poslu, drugom dijete obolijeva od maligne bolesti. Ne baš! Sva sam navedena mjesta posjetila.
Izolacija je tako postala sekundarna. Prvi je cilj postao preživjeti. Osam mjeseci u bolnici živjeli smo jedan na jedan. 24 sata jedan s Reljom, 24 sata drugi. U bolničkoj sobici 24 sata dnevno. S djetetom od 3.5 godine. I kad smo to preživjeli, izolacija se činila kao dar. I postala nam je prirodna. Život u kojem živimo nas troje 24 sata zajedno, u kojem Relja nije u kontaktu s gotovo ni sa kim. Život u kojem pazimo na sterilnost i nosimo maske svakodnevno. I zapravo, da, izolacija je prvotno šok. Oduzimanje kontakta s drugima, nemogućnost uobičajene komunikacije, protoka energije, podrške, slobode kretanja, konzumiranja sadržaja. Jest, koma je. Totalni je užas što ne možemo imati masu zadataka, masu planova, masu programa, masu odnosa koji zapravo zagušuju naše neuroze i čine nam život živim. Sve mi jasno, takav sam modus operandi živjela godinama. Dok me život nije natjerao na drugi put. Ma užas mi je i sad, jer u ovom suludom životu koji živim, oduzet mi je taj posljednji vid utjehe – da dva puta tjedno bježim u birtije i vodim razgovore s dragim ljudima o nekim “normalnim životima”.
Naš je, eto, malo nenormalan ili neprirodan. I to stvarno nije niti loš niti tužan život. Sve je stvar percepcije i potom prilagodbe. Naš je život ponekad histerično-neurotičan, pun napetosti, vike, straha. No pun je mogućnosti, vjerujem i životniji od mnogih života, jer smo ga mi bili prisiljeni učiniti takvim u strogo zadanim uvjetima. To je život koji se živi ful intenzivno, često kao da ne postoji sutra, život u kojem se divljački volimo, vičemo, pjevamo, sviramo, svađamo, mirimo. To je život u kojem bismo se vrlo često najrađe poubijali (barem nas dvoje odraslih), u kojem nervoza konstantno vibrira zbog ritma i tempa koji guramo. Život u kojem kuhamo tri obroka dnevno, i sretni smo kad se ti obroci jedu, jer je bilo puno mjeseci kada se nisu jeli. Život u kojem je Relja konstantno uz nekog od nas. 0 do 24. Život u kojem smo se svađali tko će koliko raditi jer smo od nečega morali živjeti, a nismo zbog Relje imali mogućnosti raditi oboje jer nemamo bake i djedove, pa smo radili naizmjence, koliko tko ugrabi, kao freelanceri u kulturi, glupi idioti romantičari; no meni osobno ta je romantika jedna od rijetkih vrijednih stvari koja mi je, kao Ivani kakva ona jest, preostala.
Vjera u promjene, u kulturu, u sadržaj koji nas mijenja, preoblikuje, otvara. I tako smo gurali kao honorarci potpuno nezaštićeni financijski, od sustava, za vrijeme liječenja, prije, a i sad za pandemije. Život u kojem često samo čekamo da dođe noć da zaspimo i odmorimo. Život u kojem alkohol navečer paše često kao jedina logična utjeha. Život u kojem kada se Relja požali da ga nešto zaboli, ja sasvim sigurno umrem, barem na 0,1 sekundu. Prestajem disati i nema me. Život kada Relja kaže da je umoran ili nešto ne može, ja odmah u glavi imam cca sedam scenarija što sve može biti i postoji li ta mogućnost da se bolest vratila. Scenarij je to u kojem daljnjeg života više nema. To je život koji ne može da se prepriča, niti to ima smisla. No život je koji ja živim.
Pa opet, to je život u kojem sam ja naučila biti mama, mama na način kako samo Relja može izgovoriti tu riječ; život u kojem sam naučila da je doseg roditeljske ljubavi nemjerljiv mjernim jedinicama. Život u kojem sam muža (kojeg bi, ruku na srce vrlo često zadavila, i s kojim sam svako malo na rubu razvoda jer živimo nemoguću misiju) upoznala u nekoj novoj dimenziji, jer nam niti u jednom trenutku nije dao da klonemo, smišljao je to klupko varijanti da preživimo ono što mi se sada opet čini gotovo nemoguće preživjeti. Da radimo žurke u bolnici uz kemoterapiju, da radimo predstave, slušamo ploče, gradimo svjetove na bolničkom krevetu, živimo život u toj sobici u bolnici punih osam mjeseci. To je život u kojem smo u nemogućim uvjetima osmislili čudo i bogatstvo. Život u kojem je Relja ciktao od sreće dok je bio spojen na cijevi i primao teške terapije. Život u kojem je kao kemoterapija curio sok od mrkve, mi bismo pričali priče, a u kutu sobe stajala su kolica za reanimaciju za slučaj nužde. Ja ne znam kakve sam mu priče u tim minutama pričala i kako sam uspijevala ostati sabrana, uz njega i ne baciti se kroz prozor bolnice. No ne znam, nekako jesam. Život u kojem smo Relju svako malo pratili na punkcije do bolničke sale i SVAKI PUT po hodnicima bolnice pjevali ‘Kad se male ruke slože’… Život u kojem je odlazak u stan na nekoliko dana bio beskrajan izvor sreće. Život u kojem je Relja stalno uz nas, u kojem je on siguran da će sve biti ok, u kojem se on igra, igra i igra i kada ide spavati navečer jedva čeka jutro da se opet – igra. Život u kojem naš stan izgleda suludo, poput nekog malog vrtića i život u kojem nema stajanja. Život u kojem smo stalno prisutni, igramo se po cijele dane, u kojem mi je često više muka od te igre, život u kojem nam Relja krade mobitele jer kakti previše tipkamo. Nema stajanja, heeeej, nema trenutka stajanja.
Život je to u kojem on zna sve stručne riječi poput centralno venskog katetera i nećka se hoće li, kada naraste, biti dječji kirurg ili muzičar. Život koji je pun, brutalno pun, jer svaki naš smijeh unutar naša četiri zida je pobjeda, i svaki novi dan nam donosi jedan dan dalje od bolesti.
I sve je jasno, svi sada pametuju da ništa više neće biti isto. Da sada slijedi neki drugi svijet i drugačiji život. Pa jeste. No opet sve je uvijek stvar osobne perspektive. Moj se život promijenio kada sam sa 20 godina preživjela tumor vratnog kralješka i oporavljala se mjesecima od dvije operacije. Potom se promijenio kad sam se oprostila s mamom, potom kada sam isto učinila s tatom. Svijet kakav sam znala potpuno je prestao postojati kada se Relja razbolio. Moj se život i viđenje istoga stalno mijenja. Ja ga jedino mogu primiti za muda i reći da ga volim. Jer bijeg nikad nije (bila) opcija. Zato sad potpuno indiferentno promatram kolektivnu dramu oko trajanja izolacije i virusa. Da, teško je, no što vam/nam fali? U toplini svojih domova, imamo krov nad glavom, imamo zalihe jaja ili, ako ste sretnici ili malo pohlepni, velike zalihe suhog kvasca i papira za brisat dupe. Neki imaju i poslove, dakle i egzistencija im je osigurana. Možemo raditi što nas je volja, doslovce.
Indiferentna sam većinom i prema svim tim slikama kakti novonastalog života, selfijima s maskama; mi smo maske nosili 1,5 godinu, s njima smo i spavali, jer smo tako morali. Ravnodušna sam prema statusima gdje roditelji pucaju po šavovima jer ne mogu izdržati nakon 14 dana suživota s klincima. Mi smo pune dvije godine 24 sata zajedno. Ravnodušna sam prema svima onima koji se boje virusa za sebe, jer moj je strah vezano isključivo za moje dijete. Ravnodušna sam na svaki vid drame, drama je sada, ako imate osnovno za život i preživljavanje, luksuz.
Sada je vrijeme za solidarnost, za ujedinjenje za neko bolje sutra, sada treba biti frend, biti podrška, sad je vrijeme za zajebanciju, za humor, za igranje s klincima, smišljanje svjetova, učenje života, za biti prisutan i za suočenje sa vlastitima sranjima ili zataškavanje istih. Prisiljeni smo biti prisutni, više nego ikad tu. Sami sa sobom. Pa tko koliko izdrži.
Ono što meni olakšava situaciju je što nakon puno vremena u nečemu nisam sama. Što dijelim iskustvo sa svima vama. Meni je to olakšavajuće. Kada sam izgubila roditelje, mogla sam to iskustvo dijeliti samo sa sestrom. Kada se Relja razbolio, moje iskustvo mogli su razumjeti samo mame i tate u istim cipelama. Većini ljudi oko mene dijelila sam na kapaljku informacije, izlišno je za očekivati da netko to razumije niti to ima smisla.
I zato, voljela bi da budete sretni jer većini vas je ipak samo korona. Nažalost, nekima je i potres, to je jedna druga težina, jedna druga dimenzija nesigurnosti, beskrajno tužna i strašna, no i dalje na kraju krajeva, to je opet samo dom, stan, kuća. Život je tu i dalje. Nekima nikad nije samo korona, samo potres. Nikad neće ni biti. Puno je takvih, previše ranjivih skupina kojima je korona nešto usput. I nažalost ili na sreću, oni koji su satareni, lakše ulaze u nove izazove. Lakše se prilagođavaš novoj muci. Kapaciteti su nam tako rasloženi i presloženi. Potres je bio, dobro. U stresu si dan-dva, pa ideš dalje. Susjedi su pobjegli, ok. Mi nećemo, jer bježanja nema. Naš je život tu, događa se. Htjeli ili ne. Korona je tu, neka je. Bit će kako bude. Život u izolaciji, bring it on. Ja osjećam nezamjetne promjene.
Jedino je problem što sada više strahujem za Relju i što mu, nakon svega što je preživio, u nevjerici pričam da nakon dvije godine, kada smo napokon trebali početi živjeti, sada više ne možemo nigdje i da vlada virus i da smo i dalje zatočeni u stanu. I da ne znamo kada će doći taj život koji toliko silno čekamo.
No onda Relja kaže meni, ma doći će, mama, i ja mu povjerujem. Povjerujem da će doći bolja verzija života za (sve) nas. A dotad, i ovaj koji imamo, može da bude život bez granica. Samo treba da se pronađe, osmisli, preživi, proživi.
I dok ovo tipkam, dečki su smislili su plan za ovaj tjedan. Jedan dan imamo rokenrol party, jedan dan brazilski party, jedan dan radimo Mračnu transplantaciju srca, 1.4. je Dan spački, a jedan dan (koji nikako da dođe) je Dan ljenčarenja. Sve će ovo pokazati i, nadam se, proširiti naše kapacitete. Ja sam neki dan pomislila kako bi u ovom trenu najviše od svega voljela otići odmoriti u Vrapče ili Jankomir, na neku psihijatriju, na minimalno dva tjedna i maštala kako bi tamo samo ležala, kako ništa ne bi morala, kako bi bila daleko od brige, od straha, od svog života. No onda sam se sjetila da me sada nitko usred ove jebene pandemije ne bi ni primio, i tko zna bi li me – ruku na srce – nakon svega i pustio.
No, na kraju balade, sve da i hoću, od svog života ne mogu pobjeći. Život je tu, cepa te, nekog manje nekog više. No, naučila sam dosad, da jedino što mogu je primit ga za muda i reć mu da, koliko god me puta zašamario, da ću i dalje živjeti.