Moje ime je Ema Boljevčan. Uskoro ću napuniti 18 godina i ove godine ću maturirati. Završavam Srednju glazbenu školu Jana Vlašimskog u Virovitici, sviram violu.
Moja priča o bolesti započela je 2006. godine kada sam se prvi put liječila. Tog prvog liječenja se ne sjećam. Krenula sam u školu i bila zdrava djevojčica. Plovila sam u tipičnim avanturama osnovnoškolke i uživala u njima, dok nisu prestale. Jer se vratila. Nitko to nije očekivao, a pogotovo ja. Nisam bila nimalo upućena i nisam znala što me čeka pa sam vrlo hrabro krenula u bitku.
Povrat bolesti dogodio se 2015. nakon skoro deset godina otkako sam prvi put ozdravila. Tada sam imala 11 godina i trebala sam krenuti u veliki 5. razred, novi prijatelji i nastavnici, velike vesele promjene su me čekale. Nažalost, tumor iznad desne nadbubrežne žlijezde me zaustavio ponovno.
Ubrzo nakon dijagnoze sam operirana te su krenule kemoterapije. Najgore tada, naravno, bilo je opadanje kose. Bilo me strah. Počela je školska godina, a ja sam bila u bolnici, tada nije bilo vrijeme za razmišljanje o školi. Udaljila sam se od svoje prirodne okoline i prijatelja te dane i mjesece provela na trećem katu Instituta za tumore. Pretpostavljala sam da će liječenje brzo proći, no nije. Kemoterapije na odjelu pa nekoliko u dnevnoj bolnici, terapija zračenjem, dvije transplantacije matičnih stanica. Tako sam se ludo provodila cijele dvije godine. Dvije godine propuštanja onih “normalnih“ dana i onih posebnih poput praznika i rođendana.
Moji najbolji prijatelji postale su medicinske sestre, terapeut Mihael i tadašnji psiholog Ozren. Ne mogu reći da je bilo dobrih dana jer svaki dan koji si na odjelu ili doma s niskim imunitetom nije idealan, nije onakav kakav je bio svima ostalima. Najbolje što sam mogla je učiti u školi na odjelu i povremeno skoknuti u glazbenu. Uskoro su uslijedile dobre vijesti, remisija! Morala sam se još strpjeti i odraditi imuno-terapiju. Tada, kad je bilo medijski potrebno, tu je bila novinarka s narančastom kosom i šiškama koja me nije zaboravila kada sam ušla u svijet tinejdžera i koja je u meni vidjela više od bolesti. Napokon, nakon tri najduže godine u mojem životu, spakirala sam stvari i pošla kući kao ona ponovno zdrava djevojčica.
Kao što sam patila ja, patio je i svaki moj član obitelji, svatko na svoj način. Tu je bio moj tata Renato, snažna ruka. U cijelome životu, vidjela sam ga samo jednom kako plače. Maknuo je svoje osjećaje od nas i držao sve u sebi. Uz posao i brigu za životinje i poljoprivredu doma, morao je usklađivati cijeli svoj svijet za mene i za moju braću kako bi svima pružio sve ono što im treba. Izostao je s posla kad god je to bilo potrebno i dao vrijeme nečemu drugom. Tijekom dnevnih terapija me vozio svakodnevno 300 kilometara, a to je samo mrva u pet godina. Ovdje dolazimo do mame Ivone. Ona je emotivna kao i ja, sjećam se, prije operacije jedne nedjelje, bile smo na Misi i plakale. Budući da imam dva brata, Marka i Vitu te sestru Petru, bilo je potrebno da ona ostane doma te se brine za njih i usput radi. Ugovarala je sve termine pregleda i pretraga, a kada je bilo najpotrebnije, izborila se za ono što trebam. Tijekom imunoterapija su dolazili svaku nedjelju da me vide barem jednom na tjedan. Bilo im je teško, ali nisu se žalili.
Sigurno se pitate s kime sam onda bila u bolnici, tko se brinuo za mene? Tu je bila moja baka Vera. Otišla je u mirovinu i sljedeće tri godine provela sa mnom. Promijenila je okolinu i prilagodila se novoj. Zadovoljila se s jednom sobom koju smo dijelili ona, ja i cimeri. Spavala je na fotelji koja se razvlačila i nije rekla da joj je teško, niti jednom. Također, ako nekog pitate tko se liječio kada i ja, pravila je svakojaka jela, a svima su bile upečatljive fritule. Druga baka Dragica nam je svaku nedjelju slala svoje lepinje, a za moju braću se pobrinula da ručaju kada moja mama nije stizala. Kako se može pretpostaviti, obožavam tijesto.
Osim mojih baka, ovdje su bila i moja braća. Marko je te famozne 2015. kretao u školu. Ne mogu zamisliti koliko mu je bilo teško u toj situaciji. Znam samo da svim tim danima, kada su roditelji bili sa mnom, nisu bili s njime. Nije on jedini, tu je bio i Vito, tada trogodišnjak. Za njega se brinula Petra, prvo dijete Boljevčana. Ona je bila svjesna svega, imala je 13. Težak je to broj. Borila se s vjetrenjačama, išla je u dvije škole. Taj period je istovremeno bio ulazak u posebno doba njena života, a ona ga je nesebično posvetila situaciji koja nam je svima poremetila život.
Nažalost, bilo mi je jako teško uklopiti se u rutinu vršnjaka pa sam do kraja osnovne škole imala nastavu doma. To je funkcioniralo odlično, rad jedan na jedan odgovarao mi je odlično, u glazbenu sam išla normalno. Upisala sam gimnaziju i srednju glazbenu te krenula redovno u školu u prvom srednje. Sada sam maturantica. Ne mogu reći da je prilagodba bila laka, nitko me nije čekao te mi je bilo teško. Još dan danas me prate posljedice, slabije pamćenje, teže učenje.
U svemu tome, tijekom i nakon liječenja, pomogla mi je Krijesnica. Malo svjetlo nade uvijek je pronašlo put u tužnim i tmurnim, ali i onim veselim danima. Zahvaljujući Krijesnici išla sam u kampove u Fužinama, sudjelovala na dječjim igrama u Rusiji i ove godine stvorila jedno jako lijepo iskustvo u Novom Vinodolskom. Kada sam trebala proslaviti 13. rođendan, tortu mi je ispekla moja posebna prijateljica s radiologije. Kada sam trebala društvo, a da to nije s odjela, poruke sam slala jednoj učiteljici zelenih očiju koja me ispratila iz generacije taman te kobne 2015. Zahvaljujući njima, Krijesnici, medicinskom osoblju, doktorici Stepan, koja me vodila kroz liječenje, te mojoj obitelji, sam preživjela obje bitke.
Živim, i živjet ću!
