Moje ime je Mihael Severinac (30). Sa 17 godina dijagnosticirana mi je akutna mijeloična leukemija.
Kao dijete, tinejdžer, misliš da sve znaš, nisi svjestan kako se život može promijeniti, koliko se moraš sam izboriti na nešto, voditi bitke koje neće nitko drugi umjesto tebe.
Shvatiš vrijednost obitelji, koji prijatelji su uz tebe i na koga se možeš osloniti.
Iskustvo koje nosiš može te povući sa sobom ili ćeš donijeti odluku da budeš iznad toga i iskoristiš za nešto bolje. Tada sam odlučio priključiti se radu udruge Krijesnica gdje sam upoznao druge mlade koji se nose sa tim problemima i koji su mi mogli dati savjet, podijeliti iskustvo i uputiti me. To je bila prekretnica koja me podigla i usmjerila, pokazala mi put u nešto što će mi biti velika pomoć i podrška sa nošenjem sa tim problemima.
Danas, kao voditelj mladih Krijesnice, kroz istraživanje problema mladih nakon završenog liječenja, osmišljavam kako pomoći drugima.
Moja priča s leukemijom počinje tako da nakon dužeg perioda osjećaja slabosti, nemogućnosti dužeg hoda, bljedila, izostanaka sa nastave, otišao sam kod doktorice po ispričnicu, nisam ni sjeo a već je pitala kako to izgledam i jesam li dobro. Odmah je naslutila i poslala me na obradu u bolnicu. Nakon nekoliko dana, doktorica u bolnici mi je priopćila da imam bolest krvi i da ću morati duže biti na liječenju, bez detalja. Nisam to smatrao nekim težim oblikom bolesti pa se nisam ni prestrašio. Imao sam prijatelja koji je imao leukemiju i samo ga duže nije bilo kod kuće i u školi i to mi je bilo u glavi da se ne brinem. Dobro je da nisam znao detalje bolesti i liječenja jer smatram da bi to negativno psihofizički djelovalo na mene, samo bih se brinuo.
Kako je vrijeme odmicalo, kada vidiš i iskusiš posljedice liječenja, počinješ se brinuti i to utječe na sve. Prvi cimer je izgubio borbu, netko sa kime si 24 sata dnevno, mjesec dana, u patnji i bolovima, i izgubi život, to ostavlja trag. Volja za životom te napušta. Zato je bitno ne zatvoriti se u sebe. Razgovarao sam i šalio se sa sestrama na odjelu i to mi je puno pomoglo, isto kao i igranje i zafrkavanje sa drugom djecom i prijateljima koji su se liječili. Kada možeš sa nekime pričati o svemu što se prolazi na liječenju, pretrage, nuspojave kemoterapija, puno lakše mi je bilo.
Tek sada shvaćam ulogu roditelja i koliko su oni morali izdržati sve informacije i muke a da na njima ne vidiš da je nešto loše. Svaki dan sa njima je bila zafrkancija, prenosili bi mi informacije, pozdrave i donosili poklone od drugih. Da sam na njima vidio strah i brigu, mislim da bi me to jako oslabilo. Cijelo društvo mi se stalno javljalo i obavještavalo o svemu, što je bilo od velike pomoći, kada znaš da se imaš kamo vratiti a ne da si odsječen od svega izvan bolničkog kreveta.
Bolove i strahove je najlakše podnijeti ako popričaš sa nekime o tome, pogotovo ako znaš da su i drugi to prošli.
Najsretniji dani tijekom liječenja su oni kada nakon terapije odeš na par dana doma i makneš se iz bolničkog kreveta. Kada sam dobio novi laptop i mobitel, sreći nije bilo kraja!
Nakon kraja liječenja, svi su mi oprezno prilazili, pazili na mene i bili od velike pomoći pošto sam imao dosta komplikacija nakon transplantacije koštane srži. Sada više pazim na svaki svoj korak, promislim prije svega, imam više empatije prema drugima i razumijevanja. Otkriješ koliki je roditeljski teret i koliko podnose za djecu, žrtvuju se i bore. Otkriješ i o vezama sa prijateljima, filtriraš ih jer shvatiš tko će stvarno biti uz tebe kada ti je potrebno.
Najveća prekretnica u mom odrastanju dogodilo se kad sam se uključio u rad udruge Krijesnica i susret s drugim mladima koji su prošli isto kao i ja. Razmjena iskustava, podrška drugih, pokazala su mi put kako se lakše nositi s izazovima života.
Zato pozivam sve mlade koji su se suočili sa malignom bolešću i nose to u sebi da se priključe grupi Mladih Krijesnice, zbog sebe i zbog drugih.
Asistent na projektu i voditelj grupe Mladih Krijesnica u udruzi
